Darren Aronofsky spada u uzak krug filmaša mlađe ili sada već srednje generacije koji iznimno cijenim, a kupio me je on još prije dobrih dvadesetak godina upravo ovim filmom. I dva desetljeća kasnije "Rekvijem za snove" izaziva jednake emocije, a film je to kojim je nakon indie prvijenca "Pi" uspio skrenuti pažnju na sebe te od tada ide on nekim svojim putem. Ovaj film svejedno se ističe kao apsolutni vrhunac njegovog opusa, psihološka drama kojom je Aronofsky potvrdio da je pravi vizionar, a nije "Requiem for a Dram" isključivo film o ovisnostima. Podjednako je to priča o usamljenosti, izoliranosti te potpunom gubitku kontrole nad životom i gubitku svih veza s realnošću.
Iako će sva četiri lika čije sudbine pratimo ovdje duboko zaglibiti s drogom, nije ovisnost o opijatima jedino sa čime oni imaju problema. Sara Goldfarb (Ellen Burtsyn) je usamljena umirovljenica s Coney Islanda koja cijele dane provodi pred televizorom. Nakon što jednog dana dobije telefonski poziv da je pozvana kao gošća u svoju omiljenu emisiju, konačno će joj se učiniti da je njen život dobio neki smisao. Sada je ona konačno netko i nešto i omiljena u susjedstvu jer će se pojaviti na televiziji, no problem će nastati jer će morati smršaviti kako bi stala u staru crvenu haljinu. No, tko je vidio biti na dijeti kada postoje tablete za mršavljenje koji su zapravo amfetamini, na koje će se Sara ubrzo ni ne shvaćajući navući, a život će joj se potpuno oteti kontroli.
Harry (Jared Leto) je Sarin sin, ovisnik o heroinu, koji će s najboljim prijateljem Tyroneom (Marlon Wayans) doći na ideju da bi osim uživanja u drogi, mogli početi s dilanjem. Naravno da će se i u njihovom slučaju situacija potpuno oteti kontroli, a za sobom će u pakao ovisnosti Harry povući i svoju djevojku, Marion (Jennifer Connelly). Na sve njih droga i ovisnost imat će nepovratan utjecaj i ne samo da će se svi oni promijeniti i karakterno i činiti ono što u normalnim uvjetima nikad ne bi, već će oni postati i svojevrsni zarobljenici vlastitih iluzija i zabluda. Kako će vrijeme prolaziti i kako će se mijenjati godišnja doba, svi oni će i fizički i psihički sve više propadati, a cijela priča će kulminirati užasom i katastrofom za svakog od njih.
Samo finale "Rekvijema za snove" je posebno potresno, šokantno i upečatljivo i zaista je teško povjerovati koliko je malo potrebno da čovjek tako nisko padne. Zaista je samo malo potrebno za potpuno izlijetanje s tračnica života, za uništiti ne samo svoj, već i tuđe živote, a kad je čovjek na dnu i potpuno očajan, tada je nažalost spreman na sve. Ističe se ova šokantna drama ne samo iznimnim glumačkim izvedbama (posebno Burstyn koja je bila nominirana za Oscara za najbolju žensku ulogu), već i maestralnom režijom, fotografijom Matthewa Libatiquea, specijalnim efektima, a posebno montažom. Baš kao i u prethodnom filmu "Pi", Aronofsky je koristio iznimno kratke kadrove, čak je i korištena Time-lapse fotografija za neke scene, a za scene u kojima vidimo ubrizgavanje heroina, Aronofsky je snimao stvarne ovisnike kako to odrađuju.
Svi glumci su nakon filma isticali da im je ovo bilo jedno od najtežih glumačkih iskustava u životima, no sav taj napor i trud rezultirao je jednim od najboljih i najmoćnijih američkih filmova u posljednjih četvrt stoljeća. Na sve to se nadovezala i moćan score standardnog suradnika Aronofskog, Clinta Mansella, čija je glavna tema i dalje iznimno prepoznatljiva. I dvadesetak godina nakon premijere, "Rekvijem za snove" ostaje jedan od najintenzivnijih i najboljih filmova o ovisnostima, a brojne scene ostaju duboko urezane u pamćenju. Pretpostavaljam da je ovo jedan od onih filmova koji nije za svakoga, a također posebno fascinira kako je Aronofsky uspio prikazati mentalno stanje ovisnika. U trenutku kad si ubrizgaju dozu, kao da se otvaraju vrata u neki drugi, puno bolji svijet u kojem je sve kako treba. No, na njihovu nesreću, ta vrata vrlo brzo se zatvaraju i ostavljaju likove u još goroj agoniji.
Primjedbe
Objavi komentar