Mlada britanska filmašica Rose Glass snimila je impresivnu kombinaciju psihološke drame i horora, stiliziranu nezavisnu arty poslasticu koja podjednako ideale nalazi u Scorseseovom "Taksistu", De Palminoj "Carrie" i nedavnom Schraderovom "First Reformed". Imali smo priliku posljednjih godina pogledati cijelo čudo sličnih pokušaja artistčkih indie horora - psiholoških drama koje su obično imale zanimljivu ideju, no štekalo je u realizaciji. Ti filmovi bi se obično vukli sporo kao gladna godina, priča bi se namjerno razvlačila na sat i pol ili nedajbože dva iako je od početka bilo očito da je to zapravo kratka forma rastegnuta bez razloga u cjelovečernji film. Kod "Saint Maud" tih problema nema i ovo je sjajan primjer da se i iz ideja koje su možda već stotinu puta viđene, uz talent i stil može izvući impresivna priča, a o tome svjedoči čak 15 nominacija u izboru za nezavisni britanski film godine.
"Saint Maud" je površinski priča o djevojci koja je religijska fundamentalistica i koja je uvjerena kako joj se bog izravno obraća i govori joj što radi, no zapravo je ovo karakterna studija o usamljenosti i izoliranosti. O opasnostima koje prijete kad se izgubi svaki doticaj sa stvarnosti i kada se netko odluči potpuno izolirati od realiteta i pogubi se u vlastitim deluzijama. Katie (Morfydd Clark) je mlada medicinska sestra koja je nedavno doživjela obraćenje i postala je gorljiva katolkinja. Radila je ona u bolnici u obalnom gradiću na jugu Engleske u kojem živi, no pod nerazjašnjenim okolnostima je otišla. Katie je jedna od onih friških obraćenica koja kao da želi i da svi ostali dožive prosvjetljenje poput nje, a kada se zaposli kao osobna pomagačica terminalno bolesne 48-godišnje plesačice i koreografkinje Amande (Jenifer Ehle), ona će si zadati misiju spašavanja njene griješne duše.
Da se naslutiti da je Katie odnosno Maud nekoć živjela prosječnim sex, drugs & rock'n'roll životom mladih, a ona je sada postala sušta suprotnost. U cipelama nosi šiljke da je bodu po tabanima, moli se dok su joj zrna kukuruza pod koljenima, po tijelu ima tragove od rezanja nekim oštrim predmetima kako bi valjda i na taj način okajala svoje grijehe. Posve nam je jasno da je Katie opasno zabrazdila i da to nije jedna od onih nazovimo to normalnih vjerskih predanosti, već da su to ekstremi, a tako se i ponaša. Razgovara s bogom i uvjerena je da bog preko nje planira ispuniti svoje zamisli, a s vremenom sve više i više zastranjuje i psihički odlazi kvragu, iako mudro scenaristica / redateljica ostavlja kod gledatelja zrnce sumnje. Postoji li minimalna šansa da je Katie / Maud zaista dodirnuta od boga i da je takva frikuša odabrana za neke velike stvari? Ili je samo potpuno poludjela? I koja je uopće razlika?
Priča se tu fino gradi od samog početka kada šutljiva i povučena Katie dolazi u Amandinu kuću, a ova cinična žena koja se pomirila sa sudbinom, pomalo s podsmjehom gleda na njezin asketski i fundanemtalistički nastup. No, Katie je donijela odluku da mora spasiti Amandinu dušu po svaku cijenu iako nam je jasno da je ovoj sve to smiješno i da se ismijava iz svoje pomoćnice. Kada Amanda eksplicitno odbije konverziju i izbaci Katie iz kuće, njeno stanje počet će se rapidno pogoršavati i postupno ćemo saznavati tko je zapravo ona. Kako je zapravo postala ono što je u ovom trenutku i kad shvatimo koja je njezina konačna misija. Bio je "Saint Maud" iznimno uznemirujući i šokantan te provokativan film sjajno napisan i režiran uz finu fotografiju i upečatljivi nastup glavne glumice koja zapravo i nosi cijelu priču.
Mlada glumica Morfydd Clark koja je utjelovila Katie odnosno Maud je impresivna kao djevojka koja jednostavno kao da ne može biti normalna. Kao da je to osoba koja je zaglavila u ekstremima i posebno nelagodno čak djeluje u trenucima kada se pokušava ponašati nazovimo to normalno i trudi se socijalizirati s drugim ljudima. No, jasno nam je da joj to uopće ne ide i posebno zabrinjavajuće ona tek djeluje u takvim situacijama. Očito nam je da je to osoba koja se uspjela potpuno izolirati od ostatka svijeta, koja se ne može uklopiti nigdje i koja se sve dublje povlači u sebe i utjehu pronalazi u bogu koji razgovara s njom i daje joj upute. Fino je tu pogođena i glazba koja dodatno potencira konstantni osjećaj nelagode, straha, izolacije i spoznaje da se nešto jako loše ovdje mora dogoditi. Zaista maestralan film i impresivan debi za Rose Glass, čije ime definitivno treba zapamtiti.
Slazem se. Samo da dodam (iz ugla psihologa), pretpostavljam da Maud ima shizofreniju: dozivljava halucinacije, deluzije, ponasa se neobicno na javnim mestima, nema socijalne vestine, ali ne zato sto je usamljena, ona zeli da bude sama, jer ne oseca nikakvu emocionalnu bliskost sa drugima. Zeli da bude u svom svetu u kome razgovara sa Bogom. Zbog njegovih instrukcija se povezuje sa Amandom, koja predstavlja sredstvo putem koga ce se konacno iskupiti i zasluziti raj.
OdgovoriIzbriši