Hong Sang-soo korejski je filmaš koji ima iznimno dobru prođu na najvećim svjetskim festivalima i njegovi su filmovi prikazivani u glavnim programima Berlina, Venecije, Cannesa ili Locarna. Često se Hongov stil uspoređuje sa stilom francuskog modernista Erica Rohmera, a kako ovog Francuza teško mogu svrstati u krug omiljenih filmaša, slična je situacija s Hongom. Pokušao sam gledati nekoliko njegovih filmova i jednostavno su mi te njegove minimalističke priče bile nevjerojatno trome, spore, dosadne i potpuno banalne, a ništa drukčiji nije ni "Žena koja je bježala". Bez obzira što je Hong za ovaj film dobio nagradu za najboljeg režisera na festivalu u Berlinu, "The Woman Who Ran" jednostavno nije bio film koji mi je sjeo i čiji sam smisao do kraja uspio dokučiti. No, iskreno, nisam ni pokušavao jer od početka mi je cijela ova priča bila prilično nezanimljiva, a takva je i ostala do kraja.
Gam-hee (Kim Min-hee, inače Songova partnerica koja je glumila u sedam od njegovih posljednjih osam filmova) je mlada žena iz Seoula koja se udala prije pet godina. U tih pet godina, kako sama kaže, niti jednog dana nije bila odvojena od svog muža, no on je upravo otišao na poslovni put pa se Gam-hee odlučila obići prijateljice iz starog kvarta koje nije vidjela godinama. Jedna od njih je Young-soon koja se nakon razvoda preselila u okolicu grada i uzgaja kokoši, druga je Su-young, instruktorica pilatesa koju proganja mladi pjesnik s kojim je nakon jedne pijane noći završila u krevetu, no ne želi imati ništa s njim. Treća je Woo-jin, koja radi u lokalnom kinu u kojem je Gam-hee odlučila pogledati film.
I djeluju svi ti razgovori kojima je zajedničko da će ih prekidati muškarci nekako banalno, isprazno i teško je zaključiti što je pjesnik zapravo htio reći. Možda je ovim filmom Hong želio prikazati kako vremenski odmak može utjecati na prijateljstva i učiniti da godine i godine gubitka kontakta među ljudima čine da se izgubi prisnost i veza. Tako i svi ti razgovori između Gam-hee i njenih prijateljica počinju nekako površno, kao kad sretneš poznanika na ulaznici pa se dotaknete nekih bezveznih tema i raziđete se ni ne pokušavajući zapravo saznati nešto više o ljudima s kojima te nešto puno više ne povezuje, iako ste nekad možda i bili dobri i bliski. Sve te tri situacije djeluju nekako konfuzno, banalno i potpuno neinteresantno tako da "The Woman Who Ran" definitivno nije bio film po mom ćeifu.
Primjedbe
Objavi komentar