Zahvaljujući činjenici da je posljednje izdanje Zagreb film festivala u potpunosti preselilo online, imao sam priliku pogledati i neke filmove iz susjednih zemalja do kojih bi inače vjerojatno jako teško došao. Jedan od tih filmova bio je i redateljski debi rođenog Dubrovčanina Ivana Salatića koji je radnju "Ti imaš noć" smjestio u okruženje koje mu je iznimno poznato. Proveo je veći dio života Salatić u Herceg Novom, a priča ove minimalističke tranzicijske drame koja me po stilu i izvedbi podsjetila na novije filmove koji se snimaju u Hrvatskoj, zbiva se u obalnom mjestašcu po imenu Bijela. Bilo je to mjesto ribara s dugom tradicijom brodogradnje, a nakon gubitka posla na cruizeru u svoje rodno mjesto vratit će se i glavna protagonistica filma, Sanja.
I u tih nekoliko godina njenog lutanja i izbivanja mjesto se prilično promijenilo jer je brodogradilište u kojem je radio velik broj mještana završilo u stečaju. Sve tu djeluje mračno, tmurno i sivo, besperspektivno, tim više jer se radnja odvija u zimskim mjesecima kad ovakva obalna mjestašca ionako kao da ulaze u hibernaciju i život u njima kao da staje. Ne znamo koji je bio razlog Sanjinog odlaska na brod i što se u međuvremenu događalo, no od početka nam je jasno da su tu i prilično iščašeni i narušeni obiteljski odnosi. Shvaćamo da je Sanja svog sina ostavila majci koja je poslije razvoda pronašla novog partnera, a prethodno se i ona razišla s lokalcem s kojim je dobila dijete. Sve je tu jako enigmatično, radnja filma nevjerojatno je spora, a stalno čujemo udaranje valova i šuštanje vjetra, čime se očito dodatno željela potencirati ta praznina i pustoš.
Dijalozi su rijetki, minimalistički, likovi uglavnom izgovaraju tek poneku riječ uz tupe, izgubljene poglede u prazno, a na licima svih tih ljudi da se iščitati da su dobri dani daleko iza njih. I kamera je statična, a osim nekoliko glavnih glumaca, čini mi se da je ostatak ansambla sastavljen od naturščika, lokalaca, koji i ne trebaju previše glumiti, već je dovoljno uhvatiti njihovo stvarno stanje. Djelovalo je ovo pomalo meditativno, nostalgično, sjetno, kao da se s tugom svi sjećaju vremena kad su i oni, ali i cijelo mjesto bili sretniji i uspješniji. Kad su im životi imali smisla i bili ispunjeni, što je potencirano ubacivanjem u film i dokumentarnih segmenata otprije više desetljeća kad je brodogradilište radilo punom parom i posla je bilo za sve.
Uklapa se potpuno "Ti imaš noć", koji je premijerno prikazan na Međunarodnom tjednu kritike u Veneciji, u modernu istočno i srednjoeuropsku posttranzicijsku kinematografiju u kojoj autori kao da promišljaju o nekim prošlim vremenima i pokušavaju prikazati besperspektivnost pojedinca i većine društva koje se nije snašlo u novim okolnostima. Nažalost, bilo je sve ovo i nekako presporo, čak i predepresivno za moj ukus, no definitivno je "Ti imaš noć" jedna od onih artističkih, autentičnih i hiperrealističkih priča kakvih posljednjih godina praktički na vagone stiže iz ovih dijelova Europe.
Primjedbe
Objavi komentar