Kiyoshi Kurosawa u prvoj fazi karijere ponajviše je snimao horore, a ovim filmom za koji je dobio nagradu u kategoriji Un Certain Regard festivala u Cannesu konačno je zakoračio u pomalo mainstream vode. "Tokijska sonata" obiteljska je drama čija se radnja odvija u vrijeme ekonomske krize i bavi se problemom kako gubitak posla utječe na obitelji. Upoznajemo ovdje naizgled prosječnu tokijsku obitelj. Otac Ryuhei (Teruyuki Kagawa) je menadžer u uspješnoj firmi, koji će odmah na startu dobiti otkaz pošto su vlasnici tvrtke poslovanje odlučili preseliti u Kinu gdje im je tri put jefitnija radna snaga. Njegova žena Megumi (Kyoko Koizumi) je naizgled tipična kućanica, stariji sin Takashi planira se prijaviti u američku vojsku koja je počela primati i japanske državljane, a mlađi sin Kenji stalno upada u probleme u školi.
Vrlo brzo postaje nam jasno da je Ryuhei jedan od onih autoritarnih i strogih očeva i da baš sve mora biti po njegovom, a činjenica da je ostao bez posla kao da će ga još i više napuniti bijesom i srdžbom. Ali i sramom. Ne želi on obitelji priznati da je ostao bez posla pa svakog jutra kao odlazi u ured, a zapravo baulja ulicama i traži novi posao, no adekvatnog posla jednostavno nema i nude mu se samo najslabiji poslovi te će jedan takav na poslijetku morati i prihvatiti. I nije on jedini koji se tako ponaša. Vidimo tu pravo more ljudi u potrazi za poslom, muškaraca u odijelima koji idu iz ureda u ured, a iako se čini da je očev otkaz doveo do raspada ove obitelji, postat će nam jasno da puno toga tu nije štimalo ni ranije.
Ryuheiev otkaz bit će samo kap koja je prelila čašu, onaj jezičac na vagi da se situacija dodatno pogorša, a on će svojim ponašanjem cijelu svoju obitelji dovesti na rub. Šikaniranje i nasilno ponašanje prema djeci i ženi dodatno će se pojačati nakon što je ostao bez posla, a posebno će to na svojoj koži osjetiti njegov mlađi sin kojem će bez ikakvog logičnog razloga zabraniti pohađanje privatnih satova klavira iako je dečko očito talentiran, a klavir je izgleda jedino što ga zanima. Bio je "Tokyo Sonata" jedan od onih pomalo čudnih japanskih filmova, s neobičnim ritmom i strukturom, čak nekim posve bizarnim situacijama. Film je to koji nas i dodatno upoznaje s tim nama potpuno misterioznim i neobičnim japanskim društvom i životnim stilom koji je potpuno različitig od našega.
Nije to jedna od onih tipičnih obiteljskih drama u nekom tradicionalnom smislu i "Tokyo Sonata" jedan je od onih filmova za koje je posve nemoguće predvidjeti u kojem smjeru će nas odvesti. Praktički u svakoj sceni ovdje Kurosawa ima neko iznenađenje i gotovo u svakoj situaciji dogodi se nešto naizgled nelogično jer i početna situacija u kojoj će se naći pater familias za njega je posve nelogična. Njegov gubitak posla cijelu će ovu obitelj potpuno izbaciti s kolosijeka, a jednom kad se prekine neka uhodana rutina, dosta teško se vratiti na standardnu trasu. Iako je do ovog filma Kurosawa bio prvenstveno poznat po hororima i nadnaravnim elementima, "Tokyo Sonatom" je potvrdio da je i više nego sposoban snimiti i ozbiljan i realističan film koji je uz to osvojio i nagradu za najbolji azijski film godine.
Primjedbe
Objavi komentar