Legendarni ruski filmaš Andrej Končalovski ne staje iako je već debelo prošao 80 godina, a vratio se on s impresivnom povijesnom dramom koja nas vodi u grad Novočerkask na jugozapadu Rusije 1962. godine. Ovaj grad povijesna je prijestolnica Kozaka s donskog područja, a u crno-bijeloj gotovo pa dokumentarističkoj drami, Končalovski nas upoznaje s brutalnim masakrom nad građanima u kojem su KGB-ovci i vojska, prema dostupnim podacima, poubijali 26, a ranili više od 80 prosvjednika. Desetak je godina prošlo od Staljinove smrti, a brkatog diktatora, vidjet ćemo, ljudi se već počinju sjećati s nostalgijom. Na vlasti u Sovjetskom savezu je Hruščov, u tijeku je destaljinizacija, a ljudi su sve nezadovoljniji. Situacija će u ovom gradu eskalirati nakon što vlasti povise cijenu hrane, na što će bijesni tvornički radnici odgovoriti štrajkom u ovom industrijskom gradu na zapadu Rusije.
Vrlo brzo štrajk će biti ugušen u krvi, a ovu stravičnu situaciju pratimo iz perspektive četrdesetogodišnje Ljude (36 godina mlađa redateljeva supruga Julija Visockaja koja je rodom upravo iz mjesta u kojem se zbiva radnja filma), veteranke II svjetskog rata koja je danas partijska funkcionerka u Novočerkasku. Uvjerena je ona komunistica, prava staljinistica koja živi u stanu sa 18-godišnjom kćeri Svetkom i ocem veteranom građanskog rata i podržava ona politiku čvrste ruke. Odmah u startu vidimo da je ona u vezi s kolegom funkcionarom, a vidimo da za ekipu iz lokalne vrhuške partije situacija i nije tako loša. Dok narod pred dućanom u kojem vlada nestašica čeka u redu za svoja slijedovanja, Ljuda se provlači kroz gužvu, ulazi u skladište te dobiva sve što joj treba. Čak i mađarsku žesticu Unicum na poklon.
Njena kćer je radnica u tvornici, a prvog dana lipnja izbit će nezadovoljstvo jer je vlast povisila cijene, a smanjila plaće. Tvornički radnici u Novočerkasku će se organizirati, povezati s radnicima iz drugih tvornica i krenuti u štrajk na središnji gradski trg. U međuvremenu, lokalni aparatčici će početi paničariti jer ne znaju kako reagirati te će alarmirati nadređene. Ubrzo će u grad stići i vojska, a iako su svi uvjereni da vojska sigurno neće početi pucati na vlastiti narod, pokazat će se da to baš i nije tako. Štrajk će se pretvoriti u kaos i pravu klaonicu, a među nestalima će biti i Ljudina kćer.
Sljedeća dva dana Ljuda će grozničavo pokušavati saznati što se dogodilo s njenom Vitkom, a sve to dovest će i do njenog preispitivanja vlastitog postojanja i slijepe odanosti sistemu. Sustav kojem je vjerovala i kojem se potpuno predala sada kao da ju je izdao jer će prva reakcija vlasti nakon masakra biti zataškavanje cijelog incidenta i pravljenje kao da se ništa nije dogodilo. Na središnji trg s kojeg se zbog vrućine ne može isprati krv ubijenih i ranjenih, samo će se nasipati novi sloj asfalta, svi građani morat će potpisati memorandum da po cijenu života nikad nikome ništa neće govoriti o događajima kojima su svjedočili, a na istom mjestu organizirat će se velika proslava.
Svima onima koji su gledali fantastičnu mini-seriju "Černobil" vjerojatno će jako dobro biti poznata razina nekompetencije i prva ideja tih aparatčika bit će hajdemo sve zataškati i praviti se da se ništa nije dogodilo. Sjajno je Končalovski ovdje uspio prikazati duh vremena, tu nevjerojatnu nesposobnost i potkapacitiranost tih komunističkih komesara da se zaista obračunaju s problemima. Vidjet ćemo kako će prva reakcija kod lokalnih partijaša kad shvate da kreće štrajk biti briga za vlastitu guzicu. Svi oni strahuju da će ih nadređeni za kaznu poslati u neko izolirano selo da rade u školi ili što već, a sam naziv filma "Dragi drugovi" iznimno je ciničan jer dobro poznato kako je inzistiranje na drugarstvu i slične bedastoće bila najobičnija predstava i da je sustav u kojem su načelno svi bili jednaki, bio užasavajuća nakarada.
Fantastično u dva sata "Dear Comrades" možemo shvatiti kakav je zapravo bio taj sovjetski komunizam. Totalitarni sustav koji je nakon desetljeća terora i čistki u ljude usadio strah da se praktički ne usude više ništa propitkivati. Svi imaju slijepo vjerovati onome što im se kaže, ako je potrebno žrtvovati za bolje sutra koje sigurno mora doći i ništa ne pitati ili ne daj bože prigovarati i buniti se. Tako se i potkraj filma Ljuda pita u što joj je ostalo vjerovati, ako ne u komunizam i režim za koji je dala apsolutno sve i kojeg je bespogovorno zastupala i borila se za njega.
Iako joj je negdje u dubini jasno da je cijeli taj sistem farsa i da je to potpuno neprirodan i bolestan sustav, ona se kroz cijeli život uvjeravala da je komunizam jedino rješenje i da se za njegovo očuvanje treba boriti do zadnje kapi krvi. Premijerno je "Dragi drugovi" prikazan u glavnom programu festivala u Veneciji, gdje je Končalovski dobio posebnu nagradu žirija. U izboru za ruski film godine ima desetak nominacija, među njima i one najvažnije. Iako je u izboru za Oscara zapeo u krugu užih kandidata za nominaciju, "Dear Comrades" zaslužio je nominaciju za nabolji strani film po izboru britanske filmske akademije (Bafta).
Primjedbe
Objavi komentar