Možda bi se najjednostavnije drugi film Pavela Lungina moglo opisati kao ruski odgovor na "Romper Stomper", a ono što je u australskom filmu o neonacistima i skinheadsima bio lik Russella Crowea, to je u "Luna parku" mladić po imenu Andrej (jedina uloga, barem prema IMDB-u, za Andreja Gutina). Već u uvodnoj sceni Andreja i njegovo društvo upoznajemo kao potpune divljake, kao bandu neonacista bodybildera koja su odlučili Rusiju očistiti od svih onih koji nisu Rusi. Prvi su im na udaru Židovi, no banda koja se naziva "Čistači" želi se riješiti svega. U brutalnoj uvodnoj sceni oni se obračunavaju sa suparničkom bandom bajkera koji im smetaju jer su potpali pod zapadnjački utjecaj, a to je nešto, što se po njima, ne može tolerirati.
I nije to obična huliganska tučnjava. Ovo je prava borba do smrti i dok "Čistači" mašu ruskim zastavama, bajkeri ih pokušavaju pregaziti motorima. I nisu Židovi i bajkeri jedini koji smetaju ovoj bandi koja je svoj dom pronašla u napuštenom luna parku. Oni su si dali misiju pročistiti Rusiju od sve "nečiste" krvi. Svih stranaca, homoseksualaca, umjetnika, stranaca, ali i mentalno hendikepiranih ljudi. No, problem će nastati kada neformalni vođa ove krvoločne bande, Andrej, sazna da njegov otac nije sovjetski heroj iz afganistanskog rata, već će se ispostaviti da je njegov pravi otac boemski umjetnik židovskog porijekla Naoum Kheifitz (Oleg Borisov). Iako će prvotno Andrejeva odluka biti likvidacija svog oca jednom kada ga uspije pronaći, nakon što upozna starog, nekad uglednog i utjecajnog skladatelja i dirigenta koji je danas gotovo pa beskućnik i preživljava nastupajući kao zabavljač na privatnim zabavama, počet će on preispitivati vlastiti život i vlastite postupke.
Premijerno je "Luna park" prikazan u službenom programu festivala u Cannesu, a svrstava ga se u podžanr tipičan za vrijeme neposredno nakon raspada SSSR-a koji se naziva "Černuka" (Crnilo). Film je to prepun nasilja, a djeluje sve to zaista anarhično, šokantno i brutalno, baš kao što je za većinu ljudi i izgledao život u Rusiji tih godina. Djelovalo mi je ovo okruženje pomalo kao na okruženje iz još jednog poznatog australskog filma, postapokaliptičnog "Mad Maxa" (ili još bolje, drugog dijela) u kojem kao da ne žive normalni ljudi i u kojem civilizacija kao da se potpuno raspala i ondje vladaju neke čovjekolike zvijeri puštene s lanca. Moskva, u koju Andrej i njegova banda povremeno odlaze kako bi izazivali nerede i maltretirali ljude, djeluje tu potpuno kaotično, baš kao i kompletno društvo koje ćemo upoznati u ovom filmu.
Ima u "Luna parku" i jako puno simbolike jer i sam naziv filma je svojevrsna alegorija na tamošnje društvo i probleme s kojima su se susretali ljudi pokušavajući praktički preko noći stvoriti nove identitete i na neki drugi način suočiti se s realnosti. Svi oni koji su do jučer odgajani u komunističkom duhu bratstva i jedinstva, držani pod totalitarnom stegom tih umjetnih bajki i priča u koje, potkraj tog razdoblja, vjerojatno više nitko nije vjerovao. Odjednom su svi oni morali izgraditi identitete u nacionalnim državama, a kad je popustila stega režima, odjednom se sve pretvorilo u potpuno nasilje i anarhiju. Naravno da je Lungin malo i pretjerao u svom prikazu ruske nacije i društva u tom trusnom razdoblju, no definitnivno je "Luna park" film koji će gledatelja zgrabiti od prvog trena i neće ga pustiti sve dok ta divljačka i šokantna vožnja ne završi.
Primjedbe
Objavi komentar