Španjolski art filmaš Jaime Rosales (Dream and Silence, Beautiful Youth) ovom misterioznom dramom predstavio se na redateljskoj večeri festivala u Cannesu, a glavna glumica Barbara Lennie dogurala je čak do nominacije za europsku glumicu godine. Imala je ova neobično strukturirana artistička drama i desetak nominacija za najbolji španjolski film godine, a od početka do kraja ova iznenađujuće dobra priča djeluje jako, jako čudno. Podijelio je Rosales "Petru" u poglavlja, a prvo je iznenađenje što film otvara drugo poglavlje. Priča je tu poslagana nelinearno i poglavlja ne idu jedno za drugim, već ćemo tek nakon drugog pa trećeg doći na prvo poglavlje i tako opet. No, na kraju će postati jasno zašto se Rosales odlučio na tu pomalo zbunjujuću taktiku i ova fragmentarna drama čija se radnja odvija u dužem vremenskom razdoblju na taj način kao da će se prošlost i sadašnjost potpuno ispreplesti.
Na početku, odnosno u otvarajućem drugom poglavlju upoznajemo 30-godišnju Petru (Lennie) kako stiže u dom svjetski poznatog kipara Jaumea Navarra (Joan Botey). Velikog i već starog umjetnika nema kod kuće, no toplo ju je primila kućna pomoćnica Teresa (Carme Pia), a potom i Navarrova supruga Marisa (Marisa Paredes) koja će je odmah u startu hladno informirati da je došla na potpuno krivo mjesto ako je od njenog muža došla tražiti učiti o iskrenosti u umjetnosti. Ubrzo će se Petra sprijateljiti s Lucasom (Alex Brendemühl), Jaumeovim i Marisinim sinom fotografom koji je cijelog života bio u sjeni slavnog oca. Prvo iznenađenje uslijedit će kad upoznamo starog Jaumea, koji će se pokazati kao okrutni egoist. Tip kojeg ne zanima apsolutno ništa osim njega samoga, ne zamara se kakve su posljedice njegovog ponašanja i koji kao da uživa u ponižavanju, obezvrjeđivanju i psihičkom maltretiranju svih oko sebe.
No, vrlo brzo ćemo shvatiti da Petra u dom slavnog umjetnika nije došla isključivo kako bi mu bila asistentica i učila od njega, već ima i neke skrivene motive za koje ćemo saznati u prvom poglavlju. Kad shvatimo da je Petra na umjetnikovo imanje u Kataloniju stigla jer misli da joj je on otac, dijelovi ovog mozaika polako će se početi slagati, no osmislio je Rosales brojna iznenađenja. Cijeli ovaj film djeluje nekako misteriozno i hladno, na trenutke čak i šokantno, hanekeovski više po ugođaju nego po stilu jer Rosales i direktorica fotografije Helen Louvart rijetko koriste krupne kadrove, već je gotovo cijeli film snimljen širokim ili poluširokim kadrovima uz švenkove. Time kao da se dodatno potencira distanca, hladnoća i udaljenost, ali i tajnovitost pošto će se životi ovih ljudi još više ispreplesti tajnama i lažima, zahvaljujući pakosnom starcu.
Primjedbe
Objavi komentar