Donijela je ova mračna priča smještena u Rim mladom talijanskom filmašu i dugometražnom debitantu Carlu Sironiju nagradu za europsko otkriće godine, no ne mogu baš i reći da me "Sole" posebno impresionirao. Premijerno je ova dosta sporovozna socijalna drama / karakterna studija prikazana u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, potom i na brojnim drugim svjetskim festivalima, a u središtu priče je Ermanno (također debitant Cladui Segaluscio). On je mladić od kojih dvadesetak godina i najlakše bi ga se opisalo kao prosječnu ništariju i bezveznjaka koji ne radi praktički ništa i, rekle bi babe, krade bogu dane. Sve što uspije zgrabiti krađom skutera on troši na poker aparatima i u kladionici, a i njegovo ponašanje odaje da ga apsolutno ništa u životu ne zanima.
Priča on jako malo, djeluje kao da ga nitko i ništa ne zanima te je on gotovo stereotipni mladi nezainteresirani urbani marginalac koji djeluje nevjerojatno cinično, možda baš i zbog toga pomalo iritantno i antipatično. No, njegov život će se promijeniti kada u njega sasvim slučajno uđe mlada Poljakinja Lena (Sandra Drzymalska), djevojka za koju se da naslutiti da je prostitutka, koja je u poodmakloj fazi trudnoće. Treba ona roditi za koji tjedan, no kako ne želi zadržati dijete koje smatra teretom, odlučila ga je prodati, a tu su uskočili Ermannovi ujak i ujna, koji ne mogu imati djecu. Plan je da Ermanno neko vrijeme glumi Leninog dečka i da se upiše kao djetetov otac te se potom oboje odreknu djeteta i daju ga ujaku i ujni na posvajanje. Naravno, uz finu financijsku kompenzaciju za oboje.
Jasno da je iz početka Ermanno hladan i distanciran prema Leni, ponaša se prema njoj potpuno nezainteresirano, no vrlo brzo njegov oklop kao da će se početi topiti, a situcija će se dodatno zakomplicirati preuranjenim rođenje djevojčice kojoj će nadjenuti ime Sole. Bio je ovo još jedan od onih filmova o nesretnim ljudima s nesretnim sudbinama, koji se zapravo i ne trude da im se život bar donekle poboljša i promjeni na bolje. Film je to o mladoj generaciji bez perspektive, prilično mračna i depresivna drama u kojoj će se ipak na kraju nazrijeti barem minimalno svjetlo na kraju tunela. Snimljen je "Sole" u tipičnom naturalističkom stilu i djeluje sve tu ne samo iznimno uvjerljivo, već i tmurno, sivo i depresivno, a iako je snimljeno to i s puno stila i mjere, svejedno na mene nije uspjelo postići očekivani efekt.
Primjedbe
Objavi komentar