Vodi nas britanska filmašica Rubika Shah u Englesku sredinom sedamdesetih. U Englesku koju je poharala velika ekonomska kriza, u kojoj je nezaposlenost bila na najvišoj razini od II svjetskog rata, a dio stanovništva dežurne krivce je našao u crnačkom stanovništvu koje se na otok počelo masovno doseljavati još pedesetih. Zbog velikih gubitaka stanovnika i radne snage, Velika Britanija je još 1948. odlučila dodijeliti državljanstvo svim stanovnicima kolonija koji se odluče doseliti na otok, što je rezultiralo dolascima brojnih Azijata i stanovnika karipskog otočja. Čim je stigla kriza, dio domicilnog stanovništva krivce je pronašao upravo u dođošima, a situacije je eskalirala sedamdesetih godina.
Tome je ponajviše kumovala radikalno desna stranka Nacionalna fronta, neskriveno fašistička stranka koja se zalagala za protjerivanje svog nebjelačkog stanovništva iz Velike Britanije. Crnci i Azijati masovno su napadani po ulicama, počeo se razvijati i Skinheads pokret, a nekako u to vrijeme počeo se pojavljivati i punk pokret. Među tim mladim punkerima i aktivistima koji su se odlučili boriti protiv rasizma i fašizma bila je i skupina ljudi koja je odlučila pokrenuti fanzin "Rock Against Racism" i organizirati protestne marševe i koncerte na kojima su zajedno nastupali bijeli i crni izvođači. Glavni pokretač ovog pokreta, fotograf i kazališni umjetnik Red Sanders te brojni njegovi suborci i svjedoci vremena prisjećaju se tih dana kada su odlučili srednji prst autoritetima i pobuniti se protiv primitivnih nazadnjaka.
Donosi nam "White Riot" nimalo ugodnu i lijepu sliku Britanije sedamdesetih koju vidimo kao zemlju u kojoj su marševi neonacista ulicama gradova tada bili nešto najnormalnije, a i neke najveće rock zvijezde tog vremena isticale su se rasističkim i šovinističkim ispadima. Neki od njih, poput Erica Claptona ili Roda Stewarta, koji tada više uopće i nije živio u Engleskoj, neskriveno su podržavali vođu nacionalne fronte Enocha Powella, a njihovi ispadi bili su okidač Sandersu i ekipi da pokažu da engleski glazbenici misle drukčije. Problem je bio što su mnogi punk bendovi za sobom povlačili i skinheadse, no vrlo brzo pokretu Rock Against Racism pridružili su se tada najpoznatiji britanski rock bendovi poput Clasha, Tom Robinson Banda, Sham 69 i 999.
Sve to će kulminirati velikim protestnim maršem mladih ljudi kojima se gadila ta rasističko - nacistička retorika i koncertom u Viktorijinom parku u Londonu na kojem se skupilo između 80 i 100 tisuća ljudi koji su odlučili reći dosta i pobuniti se protiv mržnje, nasilja i zla koje se nadvijalo nad britanskim društvom. Bio je to možda i jedan posljednjih trenutaka u britanskoj, a vjerojatno i europskoj povijesti kad su se mladi odlučili pobuniti i starijim generacijama reći niste u pravu i pustite nas na miru. Iako je od vremena Rock Against Racism prošlo već više od četiri desetljeća, ovo je i danas iznimno relevantna i aktualna priča jer i danas postoji bezbroj razloga za pobunu, građanski neposluh, otpor primitivcima, no ništa se ne događa, a vrhunac studentskih protesta nastane kad se cijena bečke šnicle u menzi povisi sa pet na pet i pol kuna.
Primjedbe
Objavi komentar