"Dragi sin" iz naslova ovog prilično dobrog filma koji kao scenarist i režiser potpisuje Tunižanin Mohammed Ben Attia je 19-godišnji Sami. Zjenica u oku starog oca koji se sprema umiroviti Riadha i brižne majke Nazli. Sami djeluje nekako distancirano, stalno ima migrene, čini se da je depresivan, nema ovaj maturant baš ni nešto prijatelja, a za njegovu budućnost čini se da su više zabrinuti njegovi roditelji od njega samoga. U prvom dijelu filma tako ponajviše pratimo brižnog oca koji čini sve za svoga sina, vodi ga k liječnicima, svu ušteđevinu je spreman potrošiti na njegovo školovanje, čak je spreman prodati auto samo da mu omogući što bolji život. Nakon dugog uvoda, koji se bogami rasteže skoro do polovice filma, shvatit ćemo zapravo što se događa i zašto se Sami toliko distancirao od svih. Jednog dana njegovi roditelji u sobi će samo pronaći njegovo pismo u kojem im sin poručuje da se odlučio pridružiti Islamskoj državi u Siriji.
Skupa s roditeljima, potpuno je šokiran i gledatelj jer baš kao Riadh i Nazli, uopće se nije dalo naslutiti da je povučeni Sami radikaliziran i da je uopće sposoban na takav korak. Čim shvati što se dogodilo, šokirani otac krenut će za svojim sinom preko Turske do Sirije kako bi ga pokušao vratiti kući, no nije "Dear Son" ili "Weldi" jedan od onih filmova u kojima treba očekivati tunišku verziju Liama Neesona kako čupa sina iz kandži manijaka. Film kojim se Ben Attia predstavio na redateljskoj večeri festivala u Cannesu i film koji je bio tuniški kandidat za Oscara (bez nominacije) prvenstveno je karakterna studija oca koji pokušava shvatiti svog sina. Psihološka drama o slomljenoj i uništenoj obitelji te roditeljima koji su preko noći shvatili da svog sina uopće nisu poznavali i koji su ostali u potpunom limbu kad su shvatili da je sve ono u što su mislili i vjerovali bila potpuna zabluda.
Sjajno Ben Attia prikazuje u "Dear Son" i tuniško društvo jer ovu obitelj upoznajemo kao prosječne ljude iz srednje klase, sekularne koji baš i ne pridaju preveliku pažnju religiji. Snimljeno je to u tipičnom naturalističkom stilu na tragu filmova kakve već desetljećima recimo snimaju belgijska braća Dardenne (koji su i producenti filma), minimalistički, bez nekih posebnih objašnjavanja i didaktiziranja. Može se na ovaj film gledati i kao na svojevrsno duhovno, tiho putovanje starog Riadha i put ka prosvjetljenju i pokušaju shvaćanja onoga što je njegovog sina navelo na taj, po njemu, samoubilački i potpuno nerazumljiv potez. Film je to o očevima i sinovima i o očekivanjima koje očevi imaju od sinova te kompleksna priča o neshvaćanju između generacija i potpuno drukčijih pogleda na stvarnost.
Jednom kad shvati da se njegov sin pridružio luđačkoj organizaciji kao što je Islamska država, tek tada će Riadh početi potpuno preispitivati svoje ponašanje. Počet će tražiti u svome odnosu prema sinu razloge koji su ga naveli na ovaj bijeg, a jasno da će odlazak sina dovesti i do pucanja braka između njega i njegove supruge. U posljednjih nekoliko godina imao sam priliku pogledati nekoliko filmova iz Tunisa i svi ti filmovi bili su zaista dobri, pametni, kompleksni te su na kvalitetan način prikazali život u toj zemlji na sjeveru Afrike koja unatoč tome što je islamska, djeluje da je negdje na pola puta između tradicionalnog i modernog.
Primjedbe
Objavi komentar