Velikan francuskog filma i jedan od utemeljitelja pokreta zvanog Francuski novi val, Claude Chabrol, u kasnijoj fazi karijere snimio je jedan od svojih najimpresivnijih djela. I ranije se Chabrola opisivalo kao filmaša koji je najbliže mainstreamu od cijele te artističke i avangardne novovalne ekipe u kojoj su bili i Truffaut, Godard, Rohmer i Rivette, a i "La Ceremonie" je jedan od najboljih primjera da mu je najveći uzor bio veliki Alfred Hitchcock. Iako je ovaj film zapravo adaptacija krimića "Judgement in Stone" Britanke Ruth Rendell, naziv la ceremonie dolazi od žargona koji su francuski gangsteri nekoć upotrebljavali kako bi opisali događaje koji su ih odveli na giljotinu. Sve ono što je prethodilo giljotini bila je ceremonija, a tako je i ceremonija sve ono što će prethoditi potpuno šokantnom i neočekivanom finalu ovog sjajnog trilera / krimi drame koju je britanski Guardian smjestio na 16. mjesto najboljih krimića svih vremena.
Ta "ceremonija" je ovdje sve ono što će razdvojiti bogatu buržujsku francusku obitelj i njihovu novu kućnu pomoćnicu, ujedno i pravu čudakinju. Moglo bi se u najkraćim crtama "La Ceremonie" opisati i kao parazite prije parazita jer i ovaj je krimić posredno i drama o klasnim razlikama, nerazumijevanju i želji onih s dna kace da budu poput onih s vrha, dok ih istovremeno oni praktički i ne doživljavaju kao ravnopravne ljude i gledaju na njih kao na nužno zlo bez kojeg ne bi mogli uživati u svom ugodnom i lagodnom životu. Od samog početka Chabrolov filma ima neki nelagodan ugođaj, a u uvodnoj sceni upoznajemo Catherine (Jacqueline Bisset), kulturnu i pristojnu sredovječnu trgovkinju umjetninama koja intervjuira novu potencijalnu mladu kućnu pomoćnicu Sophie (Sandrine Bonnaire). Od počeka Sophie djeluje nekako čudno, previše povučeno, šutljivo, nesigurno, a nakon što dobije posao, preselit će se ona k ovoj obitelji u raskošnu vilu u predgrađu.
Upoznat ćemo brzo i ostatak obitelji, oca i muža Georgesa (Jean - Pierre Cassel), atraktivnu 20-godišnju kćer Melindu (Virginie Ledoyen) i sina tinejdžera Gillesa. Pokazat će se Sophie vrlo brzo kao odlična kućna pomoćnica, ali i kao prava samotnjakinja i čudakinja koja vrijeme najviše voli provoditi sama. Očito je da Sophie skriva neku tajnu, a ova povučena i šutljiva djevojka ubrzo će se u selu sprijateljiti s djelatnicom u poštanskom uredu, Jeanne (opet čudesna Isabelle Huppert u jednoj od svojih tipičnih uloga u kakvima nikada ne može dosaditi). Provokativna poštarica nekoć je bila optužena da je ubila svoju mentalno hendikepiranu kćer, a ova nametljiva žena u četrdesetim godinama vrlo brzo počet će utjecati na povučenu Sophie. Na Jeanneinu inicijativu i Sophie će počinjati sve više provocirati svoje poslodavce, izazivati ih i inatiti se, a Sophieina osjetljivost i povodljivost te Jeannena sposobnost da je potakne i pokrene, pokazat će se kao jako eksplozivan koktel.
Iako je Chabrol snimio "La Ceremonie" u pomalo staromodnom štihu, bila je ovo impresivna ne samo karakterna i društvena, već i psihološka studija koja se u početku možda i razvija nekako sporo, no jednom kad krene, jasno je kako je ovdje prava eksplozija neminovna. Odlično je ovdje sve. Od izvrsnih glumaca i glumica, posebno Huppert i Bonnaire kao dvije sociopatkinje čije ćemo razotkrivanje polako naslućivati i primijećivati pa do Cassela i Bisset kao par dobrostojećih buržuja koji su previše obuzeti sobom da bi shvatili što se oko njih događa. Tu je i naizgled hladna, tvrda i mehanička, a zapravo tako sugestivna i fantastično detaljna Chabrolova režija, kao i izniman scenarij kojim kao da nam ostavlja neke natuknice uz koje i prije finalne eksplozije možemo naslutiti pukotine u karakterima i ponašanju likova.
Primjedbe
Objavi komentar