Uz nagrađivani i hvaljeni "Kolektiv" koji je ponio nagradu za europski dokumentarac godine, Rumunji u 2020. godini imaju još jedan impresivan dokumentani film. Točnije, istraživački novinar Radu Ciorniciuc koji se u Sundanceu predstavio debitantskim filmom koji također spada u rubriku je li ovo zaista moguće. I "Acasa, My Home" bio je nominiran za europski dokumentarac godine, a osvojio je više od dvadeset nagrada po svjetskim festivalima, među ostalima i na ZagrebDoxu i u Sarajevu. Kroz nekoliko godina autor je pratio sudbinu romske obitelji Enache, tatka Gice i njegove (od oka) 35-godišnje žene koja mu je izrodila devetero djece, a izgleda gospođa Gica kao transvestit iz nekog filma Pedra Almodovara. I zaista je to jedna od onih obitelji kakve se rijetko viđaju, a otac familije sa svojom ženom još se prije dvadesetak godina nastanio negdje u divljini, u močvarama.
No, već u uvodnim scenama shvaćamo da mjesto gdje ova obitelj živi uopće nije divljina. Naziru se tu neboderi u uvodnim kadrovima kada se bezbrižna dječica brčkaju u baruštini sa žabama, a ubrzo nam postaje jasno da se ova obitelj skućila u samom Bukureštu odnosno zelenom i zapuštenom dijelu grada na koji gradski oci kao da su zaboravili. Tu situaciju iskoristila je ova obitelj i čini se da oni žive potpuno u skladu s prirodom. Pecaju štuke pa ih prodaju u gradu, djeca bosonoga bauljaju po šikarama i močvari, nitko od njih, naravno, ne ide u školu. Tek povremeno im probleme stvara socijalna služba koja tu i tamo dođe u nadzor, no kada tata ili mama socijalce ugledaju kako se približavaju, narede djeci da bježe i sakriju se negdje dok ovi ne odu. Mama viče na socijalce da će ih izudarati tavom, stari im također nešto pametuje i prijeti da im ne pada na pamet oduzimati im djecu.
Djeluje sve to nestvarno, nadrealno, a očito je Ciorniciuc stekao potpuno povjerenje ove obitelji jer snima on njih u svakavim situacijama. Bio je "Acasa, My Home" jedan od onih opservacijskih dokumentaraca u kojem autora ne primijećujemo i ne miješa se on u priču, već samo bilježi ono što zapaža kroz određeno vremensko razdoblje. I već kad mi se činilo da ćemo cijelo vrijeme pratiti taj apsurdno idiličan život ove obitelji u divljini usred grada, dogodit će se prijelomni trenutak kakav vjerojatno svaki dokumentarist sanja. Grad i država odlučili su da imaju neke druge planove za ovu godinama zaboravljenu i zanemarenu gradsku divljinu, a to znači da bi se familija Enache trebala iseliti. Naravno da neće to ići tako lako jer tvrdoglavi otac je čvrsto odlučio da se neće maknuti sa zemlje na kojoj je napravio brvnaru u kojoj svi oni žive s kokošima, psima, svinjama. No, kada država nešto naumi, onda tu nema puno pomoći i Enachei će uskoro završiti u gradu.
Tu počinje drugi čin ove fascinantne drame jer čopor potpuno divlje djece koji je do sada odrastao izvan civilizacije, sada će se morati socijalizirati i civilizirati. Nitko od njih, naravno, ne zna čitati i pisati (što će im to, kaže stari u jednom trenutku i slikovnicom koje je jedno dijete dobilo od Caritasa potpaljuje peć) pa tako nekoliko klinaca, starih od 7 pa valjda 15 godina zajedno kreće u prvi razred! Jasno da se klinci koji su do sada živjeli gotovo kao njihovi vršnjaci u "Gospodaru muha" dosta teško snalaze i privikavaju na nove okolnosti, no ide im to puno bolje nego roditeljima. Tek nakon nekog vremena po dolasku u grad, djeca će polako početi shvaćati što su sve propustili dok su živjeli izvan civilizacije i ovi stariji se kreću polako okretati protiv roditelja. I starci su nezadovoljni, ne snalaze se u civilizaciji, ne znaju ništa raditi, svađaju se, a Ciorniciuc ovim filmom kao da postavlja pitanje gdje je ovim ljudima bilo bolje?
U divljini gdje su živjeli po nekim svojim pravilima i potpuno izvan ostatka civilizacije? Iako nisu imali praktički ništa, živjeli su u blatu, nezamislivoj prljavštini, preživljavali kako su znali te jeli ono što su upecali ili ono što bi trampili za upecano, svi oni su tada djelovali nekako sretno, bezbrižno. Činilo se da u ovoj obitelji koja je živjela u potpunom kaosu postoji neka iskonska harmonija, red, znalo se gdje je čije mjesto. Odjednom, kada su iz divljine preselili u civilizaciju i kada su se silom prilika morali početi prilagođavati svemu onome što svi mi uzimamo zdravo za gotovo, sve se kod njih počelo nekako raspadati. I dok je u prvoj polovici filma glavni protagonist bio stari Gica, kada se presele u grad, nekoliko klinaca će izbiti u glavnu ulogu i u prvi plan. Majstorski dokumentarac koji vrijedi pogledati.
Primjedbe
Objavi komentar