Trebala je ova bugarska egzistencijalistička i poetična drama biti jedan od filmova prikazanih u natjecateljskom programu otkazanog Cannesa 2020. godine, a najjednostavnije bi se "Fevrier" moglo opisati kao bugarski pokušaj odgovora na korejski "Proljeće, ljeto, jesen, zima i proljeće". Nesumnjivo je remek-djelo prerano preminulog Ki-duk Kima bio uzor bugarskom filmašu Kamenu Kalevu koji je priču podijelio u tri poglavlja. "Fevrier" ili "Veljača" donosi životnu priču čovjeka po imenu Petar kojeg prvo upoznajemo kao osmogodišnjaka negdje za vrijeme II svjetskog rata. U drugom poglavlju on je 18-godišnjak na vojnoj obuci u komunističkoj Bugarskoj, a u finalnom trećem dijelu Petar je 82-godišnji starac negdje u današnje vrijeme.
Zaokružuje se time gotovo cijeli životni ciklus, a "Fevrier" je jedan od onih tipičnih art filmova u kojima naracija i nije nešto posebno bitna, već je ovo jedan od filmova koji pokušavaju biti umjetničko djelo. Iako postoji bezbroj sličnih arty pokušaja koji mi ne sjednu, bez obzira na činjenicu da se sve to odvija sporo i da ima tu minimalno dijaloga, Kalevov film pokazao se kao fino promišljena i zaokružena meditacija o životu i njegovoj prolaznosti. Naravno da tome bitno pridonosi nadahnuta režija, kao i iznimna vizualnost te se "Fevrier" ističe prekrasnim kadrovima kojima se potencira ne samo ljepota prirode, već i koliko život ondje može biti okrutan i težak. Na svojoj koži osjetit će to i glavni protagonist, a mogao bi se ovaj film opisati i kao svojevrsni hommage običnom, malom čovjeku koji nije imao neke velike ambicije i želio je proživjeti život onako kako mu je bilo i namijenjeno.
Na početku filma Petra upoznajemo kao znatiželjnog dječaka koji s djedom pastirom ljeto provodi u planinama na krajnjem jugoistoku Bugarske, odmah uz tursku granicu. Stalno on djeda propitkuje kada se vraćamo u selo, kada ostatak obitelji dolazi k nama, a većinu vremena on provodi istražujući prirodu koja ga okružuje i upoznajući svijet. U drugom dijelu je Petar 18-godišnjak koji se upravo oženio i odlazi na odsluženje vojnog roka. Nakon što ga rasporede u mornaricu, poslat će ga na otočić u Crnom moru gdje će uslijed dosade i viška vremena konstantno propitkivati svoj identitet i shvatiti da i on želi biti pastir kao što su bili njegovi preci i želi se vratiti u svoje planine, bez obzira što mu nadređeni nudi ostanak u vojnoj službi.
U posljednjoj dionici filma Petar je starac koji očigledno živi potpuno u skladu s prirodom i to vjerojatno na istom onom mjestu gdje smo ga upoznali kao radoznalog osmogodišnjaka. I dalje on zime najviše voli provoditi u samoći u planinama sa svojom stokom i nije baš oduševljen susretima s drugim ljudima. Shvaća on da se njegovo vrijeme ovdje bliži kraju, no nije to nešto što ga previše uzbuđuje jer očito je on svoj život proživio onako kako je htio. Prepun je "Fevrier" prekrasnih kadrova, nekako umirujućih i gotovo omamljujućih, a iako na trenutke ovaj film možda može izgledati monotono, presporo, autor kao da je i na taj način želio prikazati svu ljepotu, ali i težinu života kakvog će provesti lik kojeg ćemo upoznati. Bio je "Fevrier" fino zaokružen i promišljen film koji je imao dobru prođu na svjetskim festivalima i film koji zaslužuje pažnju onih koji vole art film.
Primjedbe
Objavi komentar