Možda će netko misliti da mi se dogodio tipfeler pišući broj koji ćete upravo pročitati, no ovaj patriotski i pomalo propagandistički omnibus u kineskim je kinima zaradio više od 430 milijuna dolara. Četiri stotine i trideset milijuna dolara da napišem i slovima te je time postao 12. film po zaradi na kineskim kino blagajnama ikada. Radila je na ovom filmu koji na trenutke izgleda više kao turistička razglednica iz Kine, nego na igrani film, cijela vojska ljudi pa ga scenaristički potpisuje 26 djevojaka i momaka, a redateljski njih osam. Sastoji se ova nominalno kombinacija komedije i drame od pet kratkih filmova i nepovezanih priča kojima je zajedničko da se njima pokušava pokazati po čemu je određeni dio Kine unikatan i poseban.
Svaka priča odvija se u nekom drugom dijelu Kine, od gradova kao što je Peking pa do zapuštenih i zaboravljenih provincija. I što je najbolje od svega, "My People, My Homeland" čak i ne kreće loše jer prva priča je uvjerljivo i najbolja, a potom sve to odlazi kvragu i prolazna je tek treća posljednja priča o starom učitelju koji boluje od Alzheimera te uz pomoć stanovnika malog mjesta u kojem radio 1992. godine, njegova obitelj pokušat će mu pomoći da se oporavi i to namještenim povratkom tridesetak godina u prošlost. U prvoj, čak i duhovitoj, priči jedan 50-godišnjak iz Pekinga će pokušati na svoje ime prošvercati bratića iz provincije koji nema zdravstveno osiguranje. Ili barem tako misli. No, već na kraju te prve priče krenuli su propagandistički momenti kakvih se inače užasavam, a tako se uglavnom nastavilo tijekom cijelog filma.
Imam osjećaj da je osnovni cilj ovog kvalitetno režiranog, vizualno upečatljivog i ušminkanog filma bilo prikazati koliko je Kina zapravo napredovala u zadnjih tridesetak godina otkako su odbacili Maovu doktrinu i prihvatili tog čudnog bastarda komunizma i kapitalizma. Naravno da je svakome jasno da je ova zemlja u posljednjih tridesetak godina nezamislivo napredovala i iz gotovo potpuno ruralne i zaostale zemlje se prometnula u jednu od tehnološki najrazvijenijih zemalja svijeta. No, nekako mi se sere kad se o tim velikim državnim uspjesima idu snimati filmovi pa se takva pamfletistička proseravanja podvaljuju ljudima kao neka vrsta zabave. I to prilično loše i uglavnom dosadne zabave kao što je bio ovaj sentimentalni, sladunjavi film.
Primjedbe
Objavi komentar