Bio je "Smithereens" prvi američki film snimljen u nezavisnoj produkciji koji je prikazan u natjecateljskom programu festivala u Cannesu, a u filmu u kojem je Susan Seidelman uglavnom okupila ekipu neprofesionalnih glumaca i debitanata pratimo sudbinu djevojke koja se pokušava probiti na njujorškoj punk rock sceni. Wren (Susan Berman) je u New York stigla iz New Jerseyja nadajući da će se uklopiti u živu scenu koja se na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete odvijala u East Villageau, no gotovo cijela scena već je praktički preselila u Los Angeles. Pokušava se Wren ulaktariti raznim bendovima kao groupie, sama lijepi svoje plakate po zidovima grada nadajući će da će pokrenuti neki interes i stvoriti neki misterij, no baš joj i ne ide. Pa iako joj baš i ne ide i iako samo što je sitnice dijele da ne postane beskućnica, djeluje ona dosta bahato, drži se visoko, kao da je i samu sebe uspjela uvjeriti da je netko i nešto.
Vrlo brzo ova će njujorška šminkerica i posvuduša zapeti za oko Paulu (Brad Rijn), mladiću koji je u kombiju stigao u New York na proputovanju prema New Hampshireu, gdje se planira nastaniti. Paul ne može biti drukčiji od Wren, djeluje on skromno, ne zanima ga biti u središtu pažnje, više voli mir umjesto noćnog divljeg života, no Wren kao da će ga potpuno opčiniti. Već na prvom zajedničkom izlasku, Wren će ga ostaviti zbog Erica (Richard Hell), nekadašnjeg člana punk banda Smithereens koji je imao nešto uspjeha prije dosta godina, a sada je on, baš kao i Wren, postao najobičniji manipulator opsjednut samim sobom kojeg zanima isključivo vlastiti interes.
Stvorit će se ovdje zanimljiv ljubavni trokut u kojem će, jasno, najdeblji kraj izvući upravo Paul, naivni provincijalac koji je jedan od onih koji vjeruju ljudima i koji u ljudima uvijek vidi samo ono najbolje. Nudi ova naturalistička romantična glazbena drama zanimljiv uvid u život New Yorka s početka osamdesetih godina, a odlikuje se "Smithereens" dinamičnošću, finim tempom i autentičnošću. Iako Wren djeluje kao jedna od onih osoba koja isključivo gleda sama sebe i koja traži društvo onih koji bi joj mogli omogućiti životni stil kojem teži i pogurati je, zrači ona nekom nevjerojatnom energijom. Njeno mahnito lutanje ulicama New Yorka u potrazi za nekim kome bi se mogla zakačiti i tko bi mogao financirati što ona želi nakon nekog vremena možda postaje mrvicu zamarajuće i repetitivno. Kao da i sam gledatelj svakog trenutka očekuje da će i sama shvatiti da živi u iluzijama i da se ono što ona priželjkuje nikada neće ostvariti.
Unatoč tome "Smithereens" je definitivno bio zanimljiv film o zanimljivoj subkulturi, a Seidelman, kojoj je ovo bio prvi film koji je režirala, zadivljujuće je prikazala svu tu prljavštinu, sav sjaj i bijedu tadašnjeg New Yorka. Zaista dijelovi New Yorka u kojima se odvija cijela ova priča djeluju kao nevjerojatno opasno mjesto u kojima se skupljaju najsumnjiviji mogući likovi. Tim je fascinantnija i Wrenina energija i sposobnost da navigira svim tim polusvijetom u kojem dobrim dijelom i egzistiraju pomalo parazitski likovi poput nje. I dok je Seidelman kasnije i imala relativno uspješnu karijeru te je osamdesetih snimila neke uspješne filmove kao što je recimo bio sljedeći "Desperately Seeking Susan", gotovo nitko od glumaca iz ovog ansambla kasnije nije ostvario neke karijere.
Primjedbe
Objavi komentar