Sienna Miller i Diego Luna su Adrianne i Matteo, par koji je tek nedavno dobio prvo dijete, no od početka nam je jasno da mnogo toga u njihovom odnosu ne štima. Stalno se svađaju, skrivaju tajne jedno od drugog pa tako u jednom trenutku Adrianne pita Mattea zašto smo mi uopće zajedno? Već u sljedećem trenutku u njihov auto zaletit će se drugo vozilo, oboje će završiti u bolnici te sve do samog kraja filma neće nam biti jasno što se tu zapravo dogodilo. Je li Adrianne poginula ili je živa? Je li Matteo živ? Jesu li oboje mrtvi? Tko je tu uopće živ, a tko je mrtav? Iako će na kraju sve tu sjesti na svoje mjesto, a i s vremenom će nam postajati jasnije što se tu dogodilo, bio je ovaj pokušaj bergmanovsko - malickovskog psihoanalitičko - reflektivno - misaonog filma dosta tanak i iritantno konfuzan.
Nakon prometne nesreće Adrienne i Matteo će krenuti u retrospektivu svoje veze od trenutka kada su se upoznali pa do trenutka kada su dobili kćer. Vidjet ćemo tu neke ključne situacije u njihovoj vezi i kako su se one odigrale u sjećanju Adrianne i u sjećanju Mattea. Kako je svatko doživio pojedine trenutke, što je bilo i što je moglo biti da su u određenim situacijama bili iskreni jedno prema drugome i da su postupili drugačije. Cijelo to vrijeme Adrianne je tako uvjerena da je mrtva i da sve što se događa oko nje ona samo zamišlja u nekakvom posmrtnom limbu. Uvjerena je da je stalno prati neki mračni entitet, mračna osoba zakrabuljenog lica koja je zapravo smrt. Je li ova žena poludjela ili je sve to samo mračna noćna mora, košmar u kojem je zaglavila poslije nesreće?
Ostavljat će nam povremeno scenaristica i redateljica Tara Miele poneke hintove uz koje se kasnije možda i može naslutiti što se tu uopće događa, no bila je ova reflektivna drama premijerno prikazana u Sundanceu jedan od onih filmova koji mi nije sjeo. Čak me na trenutke "Wander Darkly" podsjetio na "Eternal Sunshine of the Spotless Mind" jer i ovdje su sjećanja nešto eterično, nešto što je u jednom trenutku možda i djelovalo na jedan način, a sada djeluje potpuno drukčije. Autorici se mora priznati da je osmislila inovativan i neobičan pristup naraciji koja djeluje nekako eliptično, kao da se vrti u neki neobičan i nepravilan krug, a iako se dobrim dijelom možda i činilo da cijela ova priča ne vodi nikuda, ipak je uspjela Miele pronaći rješenje i zaključak.
Primjedbe
Objavi komentar