I pretpostavljao sam da će mjuzikl koji je ekscentrični francuski filmaš Leos Carax (Holy Motors, Les Amants du Pont-Neuf) snimio prema predlošku podjednako ekscentrične braće Rona i Russella Maela iz američkog benda Sparks biti nešto posve neobično. No, "Annette" se pokazao još luđim, uvrnutijim i otkačenijim filmom od bilo čega što sam mogao zamisliti, kao divlja pop-opera, vizualno ušminkana i blještava, a dubinski subverzivna, opaka glazbena tragedija. Naravno da su braća Mael zaslužna i za glazbeni dio, a glazba tu igra iznimnu ulogu jer gotovo pa nema tu dijaloga koji se pričaju, već se praktički cijelo vrijeme pjeva. I bez brige, nije ovo sladunjavi mjuziklić na tragu nedavnih "La La Landa" ili onog sranja s Lady Gagom, "Annette" je mračna fantazija nastala u mašti nekolicine ekscentričnih kreativaca i film je to koji se ne pridržava nikakvih pisanih i nepisanih pravila.
Estetski je "Annette" gotovo pa klasična opera. Iskoristila su braća Mael tu standardnu opernu formulu u kojoj imamo gotovo sve elemente koji se obično nalaze u klasičnoj operi. Od fatalne ljubavi, smrti, osvete, patnje i na kraju katarze. Ta fatalna ljubav planut će između divljeg komičara Henryja McHernyja (Adam Driver) i nježne operne pjevačice Ann Defrasnoux (Marion Cotillard). Kao plod njihove ljubavi uskoro će stići i beba Annette koja će u jednom trenutku početi pokazivati nevjerojatan talent. No, do tog trenutka zaista će se izdogađati sve i svašta. Autodestruktivni, ogorčeni, bijesni i mračni komičar čiji nastupi zapravo i nisu smiješni, već gotovo pa izazivaju nelagodu, utonut će u najblaže rečeno lošu fazu i krenuti na put uništenja svega oko sebe pa i samoga sebe.
Hoće li ga na to nagnati spoznaja da je njegova žena puno uspješnija od njega ili je on jednostavno takav tip koji ne može biti sretan i kojem kao da je sudbinski zacrtano da mora uništiti sve ono dobro oko sebe, zapravo je manje važno. Već od uvodne scene filma u kojoj prvo vidimo samog Caraxa i njegovu asistenticu pa braću Mael i njihov prateći bend, na kraju i glavne likove kako zajedno pjevaju catchy hitić "So May We Start?" kojim najavljuju početak filma, jasno je da će ovo biti sve samo ne obično filmsko iskustvo. "Annette" je tek površinski zabavna i lepršava pop-opera ili mjuzikl, no zapravo je to iznimno promišljena društvena kritika, subverzivna satira današnjice i brojnih fenomena u društvu.
Skriva "Annette" zaista brojna iznenađenja i ne bih želio puno otkrivati oko same priče jer najbolje je u ovaj ludi, ekstravagantni, divlji spektakl uroniti bez puno predznanja o onome što te očekuje. Naravno da to neće biti film po svačijem ukusu, no u odnosu na prethodni podjednako suludi i genijalni "Holy Motors", Carax se uspio čak donekle obuzdati. Otvoren je ovim filmom festival u Cannesu 2021. godine i zaslužio je Carax ondje nagradu za najboljeg režisera, a nagradu je komotno ondje mogao odnijeti i Driver za ulogu Henryja. I dok je nažalost uloga Ann dosta površnija i nije oskarovka Cotillard imala tu previše prilike da se razmaše kao njen kolega (osim pjevanja u svim mogućim pozicijama), Driver je zaista briljantan. Od početka njegov lik zrači nekom divljom energijom, bijesom, autodestruktivnim nagonom, a kako će vrijeme prolaziti, postajat će on sve gori i gori po tom pitanju.
Na kraju, iako se radnja filma proteže kroz možda četiri ili pet godina, Henry će izgledati da je za to vrijeme ostario tridesetak godina, a tu je i nevjerojatno dirljiva, možda i ključna završna, pravo katarzična scena nakon koje će nam puno toga postati jasnije. Carax je oduvijek bio tip kojem je u filmovima smetala površnost, a prezirao je sve ono što je djelovalo umjetno, lažno te namjerno nikada nije podilazio ukusu publike, već ju je intencijski provocirao. Nedavno sam gledao dokumentarac o braći Mael i čini mi se da su i oni takvi jer iako postoji već pola stoljeća, njihov bend Sparks nikad nije dostigao neki pretjerani komercijalan uspjeh. Zbog sličnih promišljanja vjerojatno su tako dobro i kliknuli ovi ekscentrici i zajedničkim snagama snimili film koji zapravo vrišti od površnosti, prenaglašenosti, lažnog sjaja.
Od prve scene je jasno da je sve tu "fake", da je umjetno, da ova priča nije istinita i da je sve to najobičnija fantazija i to se odmah od uvodne scene daje gledatelju na znanje da može biti svjestan što očekivati. No, u svemu tome je i najveći trik ovog zaista majstorski snimljenog i osmišljenog filma koji na trenutke izgleda kao neka megalomanska kazališna predstava. Ta intencijski površna, umjetna i lažna priča u sebi skriva puno toga stvarnog, istinitog i životnog, ali je Carax to tako vrhunski osmislio i zapakirao da to shvatimo tek nakon nekog vremena. Film je to koji zaslužuje punu pažnju i s kojim treba imati strpljenja i pozornosti, no film je to s jasnom umjetničkom vizijom, originalan, poseban i predivan u svom tom mraku i bizarnosti.
Primjedbe
Objavi komentar