Mislim da je ovo prvi film koji sam ikada pogledao, a da je snimljen u Bangladešu. U zemlji sa čijim imenom se obično susrećemo kada pogledamo etiketu na majici koju nosimo ili tenisicama pa zato i ne čudi da se tamošnja redateljica koja se školovala u Americi, Rubaiyat Hossain odlučila pozabaviti upravo tom temom. Uvjeti rada u tamošnjim tvornicama i pokušaj osnivanja sindikata u tekstilnoj tvornici u kojoj strani vlasnici izrabljuju horde tih nesretnika, središnja je tema ove socijalne drame sa snažnim feminističkim štihom. To i ne čudi jer su svi glavni protagonisti "Made in Bangladesh" žene koje rade u jednoj toj bijednoj tvornici od jutra do mraka ili od mraka do jutra (kad je struja, bit će, jeftinija).
Jedna od njih je Shimu, 23-godišnja djevojka koja je pobjegla iz svog rodnog sela još kao dijete nakon što ju je njena maćeha odlučila udati za tipa od pedeset godina. Od te je sudbine Shimu zbrisala u glavni grad Dhaku, gdje radi u jednoj od onih užasavajućih tvornica s mizernim plaćama dok je njen muž u potrazi za poslom. Nakon što u požaru u tvornici pogine jedna njena kolegica, odvjetnica za ljudska prava obratit će se Shimu i pokušati joj objasniti da bi ona i kolegice s trake trebale osnovati sindikat kako bi imale makar minimalnu zaštitu. No, sama pomisao o osnivanju sindikata nešto je za što vlasnici, kao ni poslovođe u tvornici ne žele čuti, ali Shimu će se svejedno s nekoliko svojih kolegica pokušati organizirati.
Jasno da to neće ići nimalo lako jer osim što će na poslu biti pod stalnim prijetnjama, vrlo brzo postat će im jasno da nikome ondje nije u interesu osnivanje nečega poput sindikata. Uvući će se Shimu u nevjerojatnu birokratsku zavrzlamu na kojoj bi joj pozavidjeo i Jozef K. iz Kafkinog "Procesa", a spoznaja da su i vlasnici tvornica u kojima se ljude izrabljuje na najtužniji mogući način, umrežene i povezane s državnim i lokalnim vlastima koje jako dobro žive zahvaljujući korupciji i podmazivanju od stranaca, dodatno će je zainatiti. Iako "Made in Bangladesh" djeluje realistično i tipični je to izdanak nečeg što volim nazvati World Cinema odnosno film o stvarnim ljudima i njihovim stvarnim problemima iz nekog nama egzotičnog kutka svijeta, priča je to na koju bismo vjerojatno prvu pomislili kada bismo imali asocijacije Bangladeš i film.
Sve je to obrađeno pomalo stereotipno, posve očekivajuće i predvidivo jer više, manje sve to što će se dogoditi Shimu i njenim kolegicama, zapravo i pretpostavljamo da se događa ženama koje ondje žive i koje preživljavaju uz crkavicu šivajući odjeću. Moglo bi se reći da je "Made in Bangladesh" ujedno i film o nultoj točci globalnog kapitalizma, odnosno o mjestu i ljudima sa samog dna tog hranidbenog lanca za koji svi znamo da negdje postoji, no baš nam se i ne da o tome pretjerano razmišljati dok nam stižu jeftine majice i tenisice. Baš kao što je i obično slučaj, sve to što možda i znamo i što nam je u teoriji poznato, ipak funkcionira malo drukčije kada ti ljudi dobiju neka stvarna lica i neke svoje životne priče.
Primjedbe
Objavi komentar