Iako bi se po prezimenu dalo naslutiti da je Uberto Pasolini, scenarist, redatelj i producent ove dirljive drame rođak kontroverznog talijanskog pisca i filmaša Piera Paola Pasolinija, Wikipedia kaže da je on nećak jednog drugog čuvenog talijanskog redatelja, Luchina Viscontija. Nakon što je u mladosti 12 godina u Engleskoj radio kao investicijski bankar, prebacio se on osamdesetih godina na film. Prvo kao producent, a proslavio se 1997. godine kada je producirao kultni "Full Monty" u nas poznat i kao "Skidajte se do kraja" za koji je sam osmislio koncept te angažirao Simona Beaufoya da napiše scenarij, a Petera Cattanea da režira film. U ovih gotovo četvrt stoljeća očito se dosta toga promijenilo jer Pasolini je sam počeo pisati i režirati, a treći film koji je napisao i režirao je ova emotivna drama koja izaziva suze kod gledatelja kojom se predstavio u sekciji Horizonti u Veneciji.
Iako smo se posljednjih godina zaista nagledali filmova o terminalno bolesnim, umirućim ljudima, snimio je Pasolini film koji je zaista uvjerljiv i dirljiv i to prema stvarnim događajima i stvarnim ljudima koji su, nažalost, proživjeli sve ono što i otac i sin iz ovog filma. Taj otac je 33-godišnji perač prozora iz Belfasta John (James Norton) koji umire od raka, a ovaj samohrani otac odlučio je preostalo vrijeme iskoristiti kako bi pronašao idealnu obitelj koja će skrbiti o njegovom četverogodišnjem sinu Michaelu (Daniel Lamont) jednom kad njega ne bude. Sama osnovna premisa je gotovo pa dovoljna da suza krene iz oka, no uspio je Pasolini donekle izbjeći upadanje u zamku snimanja pretjerano sentimentalnog, manipulativnog filma čiji je jedini cilj rasplakati gledatelja. I to ponajviše stoga jer su oba lika odlična.
Norton je posve neprepoznatljiv u odnosu na uloge u kojima smo ga ranije znali vidjeti, dok je mlađahni Lamont pravo otkriće i ne sjećam se kada sam vidio klinca koji djeluje tako prirodno pred kamerom. Iako stoji da je Johnov lik dosta stereotipan, on je dobričina iz radničke klase koji je i sam bio siroče te želi sinu pružiti sve on što sam nije imao, a žena Ruskinja ga je ostavila i zbrisala kući dok je malac imao šest mjeseci, uspio mu je Norton udahnuti životnost. Gotovo cijelo vrijeme u društvu socijalne radnice on obilazi potencijalne posvojitelje i pokušava pronaći idealne nove roditelje za svog sina. No, nikako da pronađe ljude kakve je zamislio, a oni koji su na prvu možda i izgledali kao dobar izbor, obično se i nisu pokazali takvima.
I dok on traži, vrijeme curi, a iako Michael vjerojatno nije ni svjestan što se to točno događa s njegovim ocem jer kako četverogodišnjaku objasniti koncept smrti, jasno mu je da se tu nešto čudno događa. Premda je osnovna premisa "Nowhere Special" zaista srcedrapateljska i strašna da vjerojatno strašnija ne može biti, uspio je Pasolini tu pronaći i neka mala veselja i trenutke sreće. Posebno u trenucima kada su John i Michael sami, kada zajedno hodaju ulicom i vode neke razgovore kakve obično vode očevi i njihovi četverogodišnji sinovi. Jasno nam je da John želi što je moguće više lijepih trenutaka provesti u društvu sina vjerujući da će ga se ovaj sjećati i pamtiti ga po dobrom te da će jednog dana shvatiti što se to zapravo dogodilo. Jasno da je John bijesan, ogorčen, očajan, beskrajno tužan što ostavlja sina, no on to uglavnom ne prikazuje u Michaelovom prisustvu i svu energiju je usmjerio u njegovu dobrobit.
Primjedbe
Objavi komentar