Litvanski art-filmaš i jedan od slow-cinema specijalista Šarunas Bartas ovom se mučnom i sporovoznom dramom predstavio u natjecateljskom programu festivala u San Sebastianu. Trebao je film koji se može pronaći pod tri naziva - Sutemose, In the Dusk te Au Crepuscule biti prikazan i na otkazanom festivalu u Cannesu 2020. godine, a Bartas je radnju smjestio u zimu 1948. godine u svoju zemlju. Iako su od II svjetskog rata prošle već tri godine, po šumama se još skrivaju litvanski partizani koji se i dalje pokušavaju boriti protiv Crvene armije. Kao i susjedne pribaltičke državice, Litva se nije najbolje provela četrdesetih jer su je prvo pregazili nacisti, a potom sovjeti i tek nakon raspada Sovjetskog saveza počele su se obrađivati teme iz tog razdoblja. Zato i ne čudi da kinematografije i Litve i Latvije i Estonije odmah od osamostaljenja obiluju filmovima koji se tiču tog razdoblja, a ono što posebno veseli da zadnjih godina ljudi snimaju i kvalitetetne i pametne, realne i nepopulističke filmove kojima nije cilj podilaženje nacionalnom patosu.
Štoviše, litvanska javnost bila je dosta nezadovoljna Bartasovim filmom jer su vjerojatno očekivali da će njihove partizane prikazati kao heroje, a vidimo ih ovdje kao skupinu očajnika koji se, na kraju krajeva, služe istim onim okrutnim metodama kao i njihovi suparnici. Priča je to koja se razvija jako sporo i "Sutemose" je jedan od onih filmova za koje treba puno strpljenja, no definitivno je ovo kvalitetno i pametno zaokružena priča koja itekako ima smisla. Ne treba tu očekivati klasični ratni film s puno akcije (iako ima scena ratnih obračuna, bez brige), već je ovo više mračna karakterna studija o ljudima koji su se doslovno našli između čekića i nakovnja.
Priča je to u kojoj svatko od likova ima neku svoju istinu iako u dugoj sceni razgovora između dva glavna lika, stari zemljoposjednik Pliauga kaže 18-godišnjem posinku Unteu da je uvijek samo jedna istina. No, koja je to istina, teško je reći i zaključiti zbunjenom mladiću koji i ne zna koja je bila prava sudbina njegovih roditelja. Prvi dio filma uglavnom se odvija na i uokolo Pliaguina imanja gdje će ubrzo stići sovjetska vojska koja će od mještana zahtjevati plaćanje poreza. To što nitko od bijednih i gladnih seljaka novce nema, crvenoarmijskog komesara puno se ne tiče, a također će nam vrlo brzo postati jasno da su sovjeti ondje stigli jer se negdje u lokalnim šumama skrivaju partizani.
Okruženje i likovi su zaista tu upečatljivi, autentični, nema tu kao u holivudskim filmovima ljepotana i ljepotica koji se naziru ispod šminke, već su tu sve likovi koji izgledaju da su sve to preživjeli. Posebno šumski partizani, uglavnom bradati i kosati, prljavi i prepuni buha koji se još uvijek nadaju oslobađanju Litve od sovjetskog stiska iako su svi oni dobro svjesni da je ta borba odavno izgubljena. Upravo je Unte jedan od rijetkih koji zna gdje se partizani skrivaju u šumi i on se želi pridružiti njihovoj borbi protiv sovjeta i divi se njihovom herojstvu, no što će više provoditi vremena u njihovom društvu, sve više će se pojavljivati dvojbe. Posebno kad shvati da ih je sve obuzela potpuna paranoja, beznađe i ludilo i da praktički na svakoga gledaju kao na nekoga tko bi ih mogao izdati i prijaviti vlastima i za takve spremaju brutalnu kaznu. Definitivno "Sutemose" (pod tim nazivom sam film našao na internetu) neće biti film za svakoga, no oni koji imaju strpljenja i vole ovakve pametne arty slowburnere, mogli bi tu pronaći nešto za sebe.
Primjedbe
Objavi komentar