Veliki britanski glumac Peter O'Toole jedan je od najboljih glumaca u povijesti koji nikada nije osvojio Oscara. Bio je ovaj izvanredni glumac nominiran čak osam puta u razmaku od 1962. i "Lawrencea od Arabije" do "Venusa" 2006. godine, a jedna od tih nominacija bila je i za ulogu u satiri koju je prema istoimenoj drami Petera Barnesa režirao Peter Medak. Sav raskoš talenta i maestralnost O'Toole je pokazao i u filmu koji je po pojavljivanju bio komercijalni promašaj da bi u međuvremenu dostigao kultni status. Film je to koji na trenutke sjajno parodira britansku aristokraciju ali i film koji pati od problema s tempom, repetitivnošću i razvučenošću koja mu na kraju utječe na dojam. Mogao bi se "The Ruling Class" bez problema podijeliti u dva dijela od kojih je prva polovica filma puno bolja, dok je druga bitno slabija.
Prva polovica filma zaista je otrovna, duhovita, na trenutke i urnebesna zafrkancija na račun propadajuće, ali i dalje iznimno bahate snobovske britanske aristokracije. Sjajna je to ideja koja se, nažalost, relativno brzo ispuše, a u drugoj polovici filma koja u sebi skriva dosta simbolike zapravo je prikaz potpunog potonuća u ludilo i kaos. Priča tu kreće slučajnim samoubojstvom 13. po redu grofa od Gurneyja, Ralpha (Harry Andrews). Nakon njegove smrti, cijela obitelj će se kao pijavice skupiti nadajući se da će upravo netko od njih naslijediti bogatstvo pokojnog grofa, ali na iznenađenje svih, on je oporukom sve što ima ostavio svom sinu, 14. grofu od Gurneyja, Jacku (O'Toole). No, problem je što je Jack paranoidni shizofrenik koji je umislio da je inkarnacija Isusa Krista! On i fizički nalikuje na Isusa s dugom kosom i bradom, a cijelu obitelj šokirat će i idejama te željama za promjenom svijeta na bolje i mirnije mjesto. Dakako da on ima i svoj križ na kojem spava i odmara, a cijela obitelj vrlo brzo će ovom osobenjaku početi raditi o glavi kako bi se dokopali bogatstva.
I O'Toole je zaista briljantan kao pompozni nasljednik za kojeg će nam se u početku činiti da je vrhunski zafrkant, no vrlo brzo shvatit ćemo da je on itekako ozbiljan. Djeluje on kao potpuno poremećeni tip, ali tip s dobrim namjerama čije će ponašanje tjerati do ludila ostatak obitelji koja će se ipak dosjetiti načina kako da ga se riješe. Oženit će ga, a kada dobije nasljednika, Jacka će smjestiti u ludnicu te lako manipulirati djetetom kojem će pripasti svo bogatstvo. I u prvom dijelu "The Ruling Class" je zaista odlična pomalo apsurdistička crna komedija o britanskoj snobovštini te ekscentričnosti vladajuće klase potpuno odsječene od normalnog svijeta. No, nakon nekog vremena taj početni udar će se ispuhati, a film je potom doslovno natrpan svime i svačime tako da se osnovna premisa nekako počela gubiti. Cijela priča tu se počinje gubiti, raspadati i prava je šteta što se sve to nije uspjelo iznijeti na očekivanom nivou.
Zanimljivo je kako je najzaslužniji za nastanak ovog filma bio upravo Peter O'Toole. Upravo on je otkupio prava za ekranizaciju Barnesove drame, a oni kojima je poznata O'Tooleova biografija, vjerojatno znaju koji je bio njegov omiljeni hobi u to doba. Anegdote o pijanim avanturama Petera O'Toolea s njegovim kolegama (ponajviše s Richardom Harrisom) iz pedesetim i šezdesetima zaista su već legendarne i na Youtubeu se mogu pronaći bezbrojni isječci u kojima se on prisjeća tih ludih dana. Tako je i za nastanak ovog filma važnu ulogu imao alkohol te je jednog jutra nakon lude noći u kojoj je O'Toole obišao valjda sve pubove od Sohoa do Hampsteada samo nazvao Medaka i rekao mu da ima 24 sata da se pripremi za početak snimanja. Barnes je sam adaptirao scenarij, a "The Ruling Class" je premijerno prikazan u Cannesu 1972. godine.
Primjedbe
Objavi komentar