Priča francuskog pisca Romaina Garyja o bijelom psu treniranom da napada crnce, poslužila je utjecajenom američkom filmašu Samuelu Fulleru da snimi alegorijsku dramu s jasnom antirasističkom porukom. "White Dog" na simbolički način pozabavio se pitanjem je li rasizam nešto što se može liječiti i promijeniti ili je to nepopravljivo stanje, stanje u kakvom će se naizgled naći naslovni pas iz filma. Potpuno bijelog njemačkog ovčara slučajno će autom u brdima oko Los Angelesa udariti mlada glumica Julie Sawyer (Kristy McNichol). Nakon što ga veterinar uspije spasiti, Julie će se sažaliti nad psom koji bi trebao biti eutanaziran kao lutalica te će ga udomiti, a isti taj pas vrlo brzo će joj se odužiti. Kad u njenu kuću provali silovatelj i napadne je, pas će je zaštititi i Julie će tada donijeti konačnu odluku da će ga zadržati.
Iako je pas prema njoj zaštitnički nastrojen, Julie nije ni svjesna ne samo da je isti taj pas iznimno agresivan, već je i treniran da napada crnce čim ih ugleda. Kad shvati da pas napada ljude, odvest će ga treneru životinja, no on će je pokušati uvjeriti da je jedina opcija eutanaziranje psa jer je stanje u kojem se nalazi neizlječivo. Ipak, psa će pokušati spasiti drugi trener životinja, crnac Keys koji će se posvetiti radu s njim i pokušaju poništavanja ranije dresure kojom ga je očigledno uništio neki poremećeni rasist. Svi oni koji su gledali filmove Samuela Fullera, velikog buntovnika protiv američkog studijskog filmskog sistema, koji je još početkom šezdesetih počeo snimati niskobudžetne nezavisne filmove, vjerojatno mogu pretpostaviti da nema šanse da "White Dog" upadne u teren neke patetične melodrame.
Iako stilski i produkcijski "White Dog" djeluje pomalo kao tipični B film s početka osamdesetih, djelom kao horor o životinji koja napada ljude, dijelom kao aktivistički pamflet, ipak je to film koji u sebi skriva važnu poruku. Posve je jasno da je ovaj naizgled dobroćudni, a zapravo iznimno krvoločni bijeli pas dresiran da napada i ubija crnce, neskrivena simbolika za rasizam. Zaista nemam pojma je li uopće moguće nešto takvo kao što je dresura psa da napada ljude određene boje kože, no simbolika je tu očita. U bolesnom društvu bolesni ljudi uzgajaju bolesne pse čije je stanje naizgled neizlječivo. Naravno da bi najjednostavnije rješenje ovog problema bilo ubijanje takvog psa, no tek rijetki su oni koji su spremni boriti se protiv toga na puno teži, dugotrajniji i mukotrpniji način - preodgojem za koji nikad ne možeš biti siguran hoće li uspjeti.
Sjajna je scena u kojoj po izgubljenog psa u jednom trenutku dolazi naizgled dobroćudni djedica u društvu unuka koji ni ne znaju da je njihov djed monstrum koji trenira pse da napadaju ljude. Tu je i standardno kvalitetna glazba Ennia Morriconea, a posebno je upečatljiva završna scena nakon koje ćemo ponovno preispitati sve ono zaključke koje smo ranije donijeli. Scenarij za "White Dog" je s Fullerom napisao Curtis Hanson, a za režiju filma je još u drugoj polovici sedamdesetih bio angažiran Roman Polanski. No, nakon što je optužen za silovanje maloljetnice, Polanski je utekao iz Amerike, a u međuvremenu se ubio ne samo pisac Gary, već i njegova bivša supruga, američka glumica Jean Seberg na temelju čijih zajedničkih iskustava putovanja američkim jugom šezdesetih i napisao priču po kojoj je konačno Fuller snimio ovaj kultni film.
Primjedbe
Objavi komentar