Marcello Matroianni i Jeanne Moreau su Giovanni i Lidia, mladi bračni par čiji dan u životu pratimo u hvaljenoj psihološkoj drami slavnog talijanskog modernista Michelangela Antonionija. Uz prethodnika "L'Avventura" iz 1960. i "L'Eclisse" iz 1962. godine, "La Notte" je središnji dio tzv. trilogije o modernosti i nezadovoljstvu, a ta tri filma nekako su i vrhunac opusa ovog maestralnog talijanskog filmaša, jednog od tek tri redatelja koji je osvojio glavne nagrade na tri najveća festivala - u Cannesu, Veneciji i Berlinu. Upravo je za "Noć" Antonioni osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu te je to prvi talijanski film koji je odnio glavnu nagradu na ovom prestižnom festivalu. Za razliku od svojih suvremenika i sunarodnjaka poput Fellinija, De Sice, Viscontija i Rosselinija, Antonioni je prvi počeo eksperimentirati s modernim stilom i napravio otklon od tipičnog talijanskog neorealizma.
Uz to, počeo se u svojim filmovima baviti tada modernim temama kao što su otuđenje ljudi i njihovo nesnalaženje u novom vremenu. Otuđiti, ali i udaljiti jedno od drugog će se i tijekom jednog dana i noći glavno dvoje likova ovog filma, ambiciozni, ali nezadovoljni mladi pisac Giovanni i njegova frustirana supruga Lidia. Par je to intelektualaca iz Milana koje upoznajemo u uvodu dok su u posjetu zajedničkom umirućem prijatelju Tommasu u bolnici. Giovannijeva nova knjiga upravo je objavljena i on je velika zvijezda. Svi žele biti u njegovom društvu, a dakako da njemu to s jedne strane godi, no istovremeno kao da mu i smeta. Od početka nam je jasno da nešto u njihovom braku ne štima i da Giovanni voli šarati. Čak i u bolnici neće on odbiti poziv u sobu mlade pacijentice koja je očito psihički rastrojena, a poslije sve to ispriča svojoj ženi. Kasnije će Giovanni i Lidia završiti na zabavi koja se održava na imanju jedne od najbogatijih i najuglednijih obitelji Milana, a okuplja se ondje cijela industrijska i društvena elita grada i zemlje.
Ispostavit će se da je cijela ta zabava organizirana zbog rođendana konja u vlasništvu te obitelji, a bit će to tipična zabava za dokonu buržoaziju, ljude koji ne znaju kud će s novcima. Nisu to više likovi kakve smo recimo upoznavali kod ranog Fellinija, posebno De Sice, ljudi na rubu koji se bore za život i imaju isključivo egzistencijalne brige, Antonioni nam jasno daje do znanja da i Giovanni i Lidia potječu upravo iz takvih krugova. No, njima se posrećilo u životu i uspjeli su se izdići iznad toga, ali svejedno očigledno nisu uspjeli postići mir, ravnotežu i sigurnost u životu. Puni su oni nezadovoljstva, neispunjenih ambicija i osjećaju kao da su zaglavili u životu iako bi se velika većina ljudi njihovog vremena mijenjala s njima za živote. On je mladi, šarmantni pisac kojeg žene obožavaju i svi bi htjeli biti u njegovom društvu, a ona je njegova žena u čijoj ulozi bi mnoge mlade dame uživale, no ona time kao da se ne zadovoljava.
Izgledaš mi kao da ti nikada nije zabavno, kaže Giovanni u jednom trenutku svojoj ženi, a ona kao da se ne obazire. To otuđenje i udaljenje jedno od drugoga posebno će do izražaja doći na zabavi gdje će Giovannija općiniti Valentina (Antonionijeva muza Monica Vitti), mlada i zavodljiva kćer bogatog industrijalca koji je organizirao zabavu.
Jedan od razloga zašto će ga Valentina toliko privući zasigurno je i u tome što djeluje ona prilično nezainteresirano prema njemu, a to je nešto što se baš i ne događa. Žene mu se obično čim ih pogleda bacaju u naručje, a za to vrijeme i Lidia će pronaći muškarca koji joj pokazuje naklonost i koji pokazuje očitu namjeru da se upusti u vezu s njom. Sjajno je Antonioni i ugođajem, tempom, stilom pa i crno - bijelom fotografijom koju potpisuje Gianni Di Venanzno uhvatio raspoloženje tih vječno nezadovoljnih ljudi. Ljudi koji naizgled imaju sve što bi se moglo poželjeti, a opet nisu sretni i ne mogu u svemu tome pronaći zadovoljstvo. Ljudi očigledno skromnih korijena koji su zasigurno nekoć sanjali da imaju i budu sve ono što danas imaju i jesu, a kada su to i uspjeli dostići, shvatili su da im nešto nedostaje i kao da se sa sjetom sjećaju samih sebe kada su bili gladni sanjari, idealisti i da je sve to što žive svojevrsna obmana i privid. Baš kao i blještavilo i bogatstvo tih industrijskih i društvenih elita, bahatih, ali potpuno ispraznih malograđana koji, ako požele, mogu kupiti i njih.
Primjedbe
Objavi komentar