Eric Rohmer pripada krugu francuskih novovalnih autora poput Truffauta i Godarda, no on je posljednji iz te ekipe koji se počeo baviti filmom. Svi oni su zapravo počeli kao filmski kritičari, esejisti i pokretači utjecajnog filmskog magazina "Cahiers du Cinema" kojem je Rohmer bio urednik od 1957. do 1963. godine. U to vrijeme njegovi kolege već su prošli tranziciju iz kritičara u filmaše, a njihovim putem je potom krenuo i Rohmer, a međunarodno priznanje i slavu stigao je upravo ovom filozofskom romantičnom komedijom - dramom koja je bila nominirana za Oscara za najbolji strani film, dok je Rohmer zaslužio nominaciju za najbolji originalni scenarij. Četvrti je to dio njegovog svojevrsnog serijala "šest priča o moralu", a film je to čiju je priču osmislio inspiriran teorijom francuskog filozofa iz 17. stoljeća Pascala i njegove teorije o ulogu (okladi).
Prema toj teoriji, svaki čovjek se vlastitim životom kladi postoji li bog ili ne postoji i prema njemu bi svaki čovjek trebao živjeti onako kao da bog zaista postoji. Jer ako se pokaže da bog ne postoji, takva osoba u tom slučaju i neće previše izgubiti, no onaj drugi koji se kladio da boga nema, a njega, eto ipak ima, e taj se puno više zajebao jer je osuđen na beskonačne patnje u paklu. Tako i tijekom božićnih praznika u nekom francuskom gradu, upoznajemo četiri osobe, dva muškarca i dvije žene, a dvoje od njih su katolici, dok su drugo dvoje ateisti. Svi oni poznaju jednu od ostalih, no svi oni će u određenom trenutku završiti u razgovorima o životu, religiji, egzistenciji i, naravno, ljubavi. Ipak, glavni lik je inžinjer u tridesetim godinama Jean-Louis (Jean-Louis Trintignant) koji je odlučio živjeti prema strogom moralnom katoličkom kodeksu te je on opčinjen učenjem o matematici i filozofiji Blaise Pascala. Kada u crkvi ugleda privlačnu mladu plavušu Francoise (Marie - Christine Barrault) zareći će se on da će je jednog dana oženiti, no vrlo brzo naći će se u pravoj kušnji.
Slučajno će on istog dana susresti svog starog školskog prijatelja Vidala (Antoine Vitez), sveučilišnog profesora, zagriženog marksista i ateista. Nakon razgovora Vidal će Jean-Louisa pozvati na koncert, no završit će u stanu kod crnokose Maud (Francoise Fabian), pedijatrice i samohrane majke koja se nedavno razvela i koja je u ležernoj povremenoj vezi s Vidalom. Nakon što Vidal napusti Maudin stan, Jean-Louis će ostati sam s njom, a nakon razgovora o filozofiji i ljubavi, ona će ga pokušati zavesti i pozvat će ga u svoj krevet ponajviše kako bi pokazala da se on ne može oduprijeti kušnji. I da je sve ono o čemu baljezga, Pascalova filozofija i moraliziranje, aktualno sve dok se ne pokaže prilika da se ponaša potpuno suprotno od onoga o čemu trabunja.
Vidjet ćemo da Jean-Louis i nije baš takav tip koji se voli hvaliti da je čvrstih katoličkih uvjerenja kojeg je nemoguće uzdrmati i potaknuti da se ponaša drukčije od onoga što priča. Snimio je Rohmer sjajan prvenstveno razgovorni, višeslojni film u kojem se pomalo izruguje hipokriziji i ljudskoj potrebi da se javno hvastaju i pričaju kako su oni takvi i onakvi i tvrde da ne bi nikad učinili nešto. No, kada se pojavi prilika, mnogi će učiniti nešto posve suprotno od onoga što pričaju. Majstorski je Rohmer tu pokazao da jako puno toga zna o ljudskoj prirodi, a iako je ovo uglavnom komorna priča koja se ponajviše odvija u interijerima, pokazao je ovaj Francuz da je i domišljat i nadaren režiser. Očito je da on glumcima u često dugim scenama daje puno slobode, a iako je "My Night at Maud's" jedan od onih filmova u kojima likovi isključivo razgovaraju i to o nekim naizgled intelektualnim i dubokim temama jer likovi se nerijetko konfrontiraju međusobno vlastitim uvjerenjima i stavovima koje naširoko brane, film je to koji fino klizi i koji je iznimno zanimljiv.
Primjedbe
Objavi komentar