Film ukrajinske autorice Aline Gorlove ušao je u krug 15 kandidata za najbolji europski dokumentarac godine, a velika je sreća što sam ovaj vizualno impresivan dokumentarac imao priliku pogledati na velikom platnu. Zaista je to jedan od onih filmova koji se u svojoj punini mogu doživjeti tek na kino platnu, a iako je riječ o teškom, artističkom dokumentarcu, snimljenom crno - bijelom fotografijom izvanrednog snimatelja Vjačaslava Cvjetkova, "Ova kiša nikad neće prestati" sjajan je primjer modernog autorskog filma poslije kojeg gledatelj jednostavno ne može ostati ravnodušan. Riječ je o jednom od onih ugođajnih, atmosferičnih filmova, neobičnoj kombinaciji dokumentarca u kojem zapravo i imamo glavnu naracijsku liniju i jakog lika čija se sudbina prati i esejističkog, opservacijskog filma kojim dominira nevjerojatna fotografija.
Lik kojeg (uglavnom) pratimo u filmu podijeljenom u deset poglavlja je 20 i nešto godišnji Andrij, mladić rođen u Siriji kojem je otac Kurd, a majka Ukrajinka. Dok je krenuo u srednju školu, izbio je rat i morao je iz Sirije pobjeći u grad smješten u ukrajinskoj regiji Luhansk. No, rat kao da je odlučio pratiti ovog mladića i njegovu obitelj jer ubrzo je izbio sukob između Ukrajine i Rusije i to upravo u onom dijelu zemlje u kojem se on pokušao skrasiti. U uvodnim scenama vidimo tako Andrija kako postaje volonter Crvenog križa i pokušava pomoći zajednici nauštrb svog privatnog života i ambicija. I dok je Andrij u Ukrajini, njegova obitelj doslovno je razasuta po Europi i Aziji, od Njemačke pa do Iraka i Sirije te će on krenuti na putovanje svim tim područjem kako bi pokopao oca ondje gdje se rodio.
I definitivno "Ova kiša nikad neće prestati" nije jednostavan film za gledanje, no zato je Gorlova maestralno uspjela uhvatiti i prikazati svu patnju, nemoć, apsurdnost i tragediju rata. Taj suludi krug koji kao da traje vječno i koji kao da se ne može prekinuti, a rijetke trenutke veselja, sreće i zadovoljstva stalno zasjenjuju i prekidaju tuga, bol i nemoć. Iako smo posljednjih godina zaista imali pregršt i igranih i dokumentarnih filmova koji su problematizirali temu izbjeglica iz svih tih ratnih područja i migrantsku krizu, Gorlova je izbjegla upadanje u standardizirane situacije. Izbjegnuto je i politiziranje, didaktiziranje, već slika ovdje uglavnom govori sve i nema tu objašnjavanja tko je tko, što se dogodilo i zašto.
Nacionalna i religijska pripadnost likova ovdje je potpuno nebitna, već stvaranjem ugođaja, fotografijom, vrsnom montažom i režijom Gorlova tu donosi dubinu i težinu i posve nam je jasno kroz što prolaze ljudi koje ćemo ovdje vidjeti. Film je to kojem je definitivno jedna od ideja uznemiriti gledatelja i potaknuti ga na promišljanje. Ako ste među onima koji na filmove gledaju isključivo kao na nešto što će ih zabaviti i razonoditi sat i pol do dva, u tom slučaju "This Rain Will Never Stop" zaobiđite u širokom luku. No, oni koji od filma traže nešto više, ako ste među onima koji od filma žele da u njima izazove neku emociju, reakciju i neko vrijeme ostane u vama i s vama, tada obavezno potražite negdje ovaj moćni dokumentarni esej koji je na najvećem festivalu dokumentarnog filma, amsterdamskoj IDFA-i, nagrađen za najbolji debitantski film.
Primjedbe
Objavi komentar