Nekako smo već navikli da svi ti filmovi koji posljednjih godina stižu iz arapskog svijeta budu nekako mračni, teški, naturalistički pa se možda i stoga ova humorna drama pokazala donekle kao osvježenje. Francuska filmašica podrijetlom upravo iz Tunisa Manele Labidi ovom je simpatičnom humornom dramom debitirala u Veneciji, a potom je "Un divan a Tunis" ili "Arab Blues" prikazan u glavnom programu festivala u Torontu. Radnju je Labidi smjestila u Tunis nakon pada diktatora Ben Alija koji je vladao ovom sjevernoafričkom zemljom desetljećima, a na valu promjene režima i vjere u demokratizaciju i modernizaciju društva, u rodnu zemlju se odlučila vratiti i glavna junakinja filma.
Selma (Golshifteh Farahani) se vratila u Tunis nakon više od desetljeća života u Parizu gdje je završila za psihoterapeutkinju, a kući se vratila s idejom da bi ondje mogla otvoriti privatnu praksu smatrajući da među ljudima koji se tek privikavaju na život izvan diktature postoji interes za njene usluge. No, vrlo brzo postat će joj jasno da se u glavama ljudi i nije promijenilo toliko toga otkako je otišla jer sve lokalce prvenstveno će zanimati zašto se žena od tridesetak godina još nije udala. I zašto na zidu ordinacije ima sliku Židova (portret čuvenog austrijskog psihoanalitičara Sigmunda Freuda s fesom na glavi). Iako će je svi pokušati uvjeriti da je otvaranje psihijatrijske ordinacije u Tunisu najluđa i najnepotrenija ideja ikad, odmah prvih dana krenut će navala zainteresiranih lokalaca. Naravno da će mnogi od njih krenuti k Selmi iz znatiželje (jedan će čak misliti da je ona prostitutka pošto ima kauč u ordinaciji), a problemi će nastati kada joj za vrat sjedne birokracija jer joj je naravno potrebna vladina licenca da bi mogla imati ordinaciju, a to je nešto što se u Tunisu ne dobija baš tako lako.
Tu je i mladi policajac koji ima romantične ideje sa Selmom, ženom gotovo pa dualnog identiteta koja se kući vratila puna očekivanja da bi u jednom trenutku gotovo pa požalila. Iranka Farahani dobro je odradila posao u ulozi Selme koja se kući možda i vratila puna predrasuda pretpostavljajući da je tuniško društvo i dalje prava džungla. Selma je po pogledu na život i svijet više moderna žena iz zapadne Europe, nego Tunižanka, a praktički nikome nije jasno što joj bi da se vratila iz Francuske nazad dok gotovo svi Tunižani sanjaju da odu negdje u Europu. Smjestio se "Arab Blues" negdje na pola puta između klasične komedije zabune i romantične komedije i Labidi je o problemima u tuniškom društvu odlučila progovoriti na nešto ležerniji način. No, svejedno ovaj film skriva i suptilni komentar ne samo o političkoj situaciji u zemlji, već i o položaju žena u društvu jer vidjet ćemo kakav će kaos nastati kada se ondje pojavi jedna slobodoumna, tvrdoglava i uporna mlada dama koja ne drži previše do standardnih tradicija i običaja.
Primjedbe
Objavi komentar