Ubojstvo zbog časti (Honor killing) je ubojstvo člana obitelji ili iste društvene skupine od strane drugih članova obitelji i to zbog uvjerenja počinitelja da je žrtva nanijela sramotu obitelji ili zajednici. Ovaj idiotizam prakticira se i dalje u dijelovima Afrike i Azije, a s obzirom da je posljednjih desetljeća i u Europu stigao ogroman broj pridošlica iz tih dijelova svijeta, od kojih se mnogi nisu ni prilagodili, ni prihvatili europski način života, jasno da se nešto takvo počelo događati i na starom kontinentu. Jedan takav slučaj iz veljače 2005. godine prilično je šokirao Njemačku, a o ubojstvu zbog časti 23-godišnje Aynur Surucu još je 2010. film "When We Leave" snimio Feo Aladag. Desetak godina kasnije iste se teme primila i njemačko - američka redateljica Sherry Hormann (Desert Flower, Guys and Balls) koja je u modernističkom stilu snimila biografsku dramu čija priča počinje sedam godina prije egzekucije.
Sama Aynur (Almila Bagriacik) je i naratorica cijele priče i već u uvodnim scenama nas upoznaje s onim što će joj se dogoditi. Na ulici u Berlinu ustrijelit će je 19-godišnji brat Nuri zato što je povrijedila čast obitelji, a zatim se vraćamo na početak. Aynur je najstarija kći u obitelji striktnih sunitskih muslimana, turskih Kurda koji žive u Berlinu, a njena familija ju je kao 16-godišnjakinju ispisala iz škole i poslala u Istanbul kako bi se udala za svog bratića. Godinu dana poslije, pretučana Aynur u poodmakloj fazi trudnoće vratila se kući nakon što je uspjela pobjeći od muža kretena, no prva reakcija obitelji bila je da se što prije mora vratiti jer im svojim ponašanjem nanosi sramotu. Ne bi čovjek povjerovao, ali Aynur nije povjerovala u riječi familije da je muž tuče jer je voli i slične idiotarije, već se ubrzo po rođenju sina odlučila odseliti iz roditeljskog doma, osamostaliti i živjeti kao moderna žena sa zapada.
Naravno, tek to je bio smrtni grijeh koji joj njena obitelj debila nije mogla oprostiti, a situacija se kuhala sljedećih nekoliko godina sve dok nije kulminirala na način da ju je brat ustrijelio na ulici kao štakora. I bez brige, nisam tu puno spoilao jer sve to ionako saznajemo odmah na startu, a baš kao što je Aynur željela biti moderna žena, tako je i ovaj film stilski moderan što je svakako bio dobar odabir. Ispričana je cijela priča iz perspektive ove nesretne mlade žene, a bez obzira što je film jako dobro prošao kod publike, meni je cijela ova izvedba bila nekako ispod visokih očekivanja. Jasno da je ova priča moćna i važna, kao što je i stil dobro pogođen, no najveći problem bio mi je nekako površan scenarij u kojem strše nevjerojatno banalni dijalozi da to gotovo fizički boli. Također, osim Bagriacik koja je korektna kao Aynur, velika većina ostatka glumačke ekipe (posebno članovi njene obitelji) mi je prilično neuvjerljiv. I s tim problemima, ne može se poreći da je "A Regular Woman" ili "Nur eine Frau" u originalu zanimljiv, dinamičan film koji izvedbeno i stilski čak pomalo podsjeća na klasike kao što su Boyleov "Trainspotting" ili Tykerow "Trči, Lola, trči", no po kvaliteti je to ipak dosta ispod.
Primjedbe
Objavi komentar