Slavni filipinski filmaš Lav Diaz, jedan od najprominentnijih predstavnika slow cinema pokreta, još se 2019. godine u redateljskoj sekciji festivala u Cannesu predstavio ovom mračnom distopijom. Trebale su proći gotovo dvije i pol godine da bi se "Ang hupa" ili "The Halt" konačno negdje pojavio, a ova zastrašujuća kombinacija SF-a i drame koja intencijski neodoljivo podsjeća na stvarnost, tipični je izdanak njegovog stvaralaštva. Diaz je već godinama jedan od miljenika svjetske kritike te se njegovi filmovi redovito prikazuju na najvećim svjetskim festivala poput Berlina, Cannesa i Venecije, gdje je 2016. godine Lav dobio i Zlatnog lava za film "The Woman Who Left". Kao i neki njegovi prethodni filmovi i "Ang hupa" je snimljen crno - bijelom tehnikom, sa statičnom kamerom i često dugim kadrovima.
Da Diaz ne odustaje od svog idiosinkratičnog stila potvrđuje i podatak da ovaj film traje četiri sata i četrdeset minuta (što je srednje dugačak film po njegovim kriterijima!) i da je to još jedna neskrivena kritika i subverzija na stvarne događaje u filipinskom društvu pa i svijetu. "Ang hupa" možda je do sada i najočitija kritka situacije na Filipinima jer iako je to načelno distopija čija je radnja smještena petnaestak godina u budućnost odnosno u 2034. godinu, previše je tu detalja koji nalikuju na stvarnost pa jednako koliko je ovo futuristički distopijski film, toliko je to film o nekoj mračnoj, apsurdnoj alternativnoj stvarnosti. Pod stvarnim predsjednikom Rodrigom Duterteom Filipini su i u stvarnosti duboko zaokrenuli u autoritativne vode, totalitarizam na rubu diktature, a u ovom filmu na vlasti je potpuni luđak.
Predsjednik Nirvano Navarra zasigurno nije slučajno potpuna karikatura stvarnog predsjednika Filipina u tom trenutku. On je na vlasti u Filipinima 2034. godine i to nakon što su serije vulkanskih erupcija i eksplozija u potpunosti zatamnile nebo. Uopće više nema dana, cijelo vrijeme je noć, a gotovo cijelo vrijeme pada kiša tako da je situacija još dramatičnija. Ima li Diaz možda neku čarobnu kuglu kojom može gledati u budućnost ili je samo dobro pogodio pitanje je koje se neizbježno mora postaviti odmah u uvodnim scenama kada saznajemo da je misteriozna epidemije gripe koja se naziva Crni ubojica pobila na desetke milijuna stanovnika u jugoistočnoj Aziji. Kad se kreću ulicama, ljudi moraju dronovima koji su doslovno svuda, pokazivati potvrde da su cijepljeni jer u suprotnom će biti uhapšeni.
Ludog predsjednika upoznajemo u trenucima dok svježim mesom ubijenih narkomana hrani svog kućnog ljubimca krokodila, a sa svakom sljedećom scenom postajat će nam jasnije da on sve više gubi veze sa stvarnošću. Ponaša se on kao malo dijete, jasno nam je da je potpuno pomahnitali, ali načitani manijak, a njegov je plan na obljetnicu bombardiranja Nagasakija pobiti cijelo područje na kojem još postoje pobunjenici bojnim otrovima te za milijune mrtvih okriviti gripu. U predsjednikovom društvu stalno su dvije zapovjednice njegove osobne garde. Jedna od njih u vezi je s prostitutkom koja je nekoć bila nastavnica povijesti, a tu je i jedan od vođa pokreta otpora Hook Torollo koji se skriva i planira neke daljnje akcije za svrgavanje fašističkog režima. Paralelno tu pratimo priče više likova od kojih su neki predsjednikovi ljudi, neki su u opoziciji i u pokretu otpora i zaista je to sveobuhvatan, opsežan film te Diaz, po običaju, pokušava prikazati što je više moguće segmenata društva.
Naravno da zato film i traje koliko traje, no sjajan je jer je to izvanredna alegorija koja će s vremenom postajati i sve apsurdnija i luđa paralelno s time kako će predsjednik postajati sve luđi i kako će njegovi ispadi i ideje postajati nevjerojatniji. Iako nam je od početka jasno da je Nirvano Navarra potpuna kreatura, tip koji će bez problema pobiti milijune ljudi, no zato se ispričava svom drugom kućnom ljubimcu, noju, kojem je slučajno ubio partnera, film je to koji sjajno pogađa poantu. Po običaju je to Diaz sjajno osmislio i zaokružio iako je jasno da je to film za koji treba puno strpljenja. No, imam dojam kao da je ovaj puta možda kočnicu otpustio još jače nego inače jer "Ang hupa" je film u kojem neskriveno kritizira pa i ismijava ne samo svog predsjednika, već i sve slične nacionalističke, populističke i autoritativne lidere koji su se u to vrijeme počeli kotiti na svim stranama svijeta.
Primjedbe
Objavi komentar