Sve do gotovo polovice 20. stoljeća južnoameričke države su praktički konstantno međusobno ratovale. Gotovo da nije bilo zemlje koja nije ratovala s nekim od susjeda, a jedan od posljednjih, ujedno i najkrvavijih i besmislenijih ratova bio je onaj između Bolivije i Paragvaja početkom tridesetih. Tijekom prethodnih ratova veće države su ovim dvjema tada najsiromašnijim južnoameričkim državama "čvaknule" određeni dio teritorija pa su se Bolivijci i Paragvajci odlučili zakrviti kako bi proširili svoj teren. U ratu koji je trajao od rujna 1932. pa do lipnja 1935. godine na obje strane je poginulo oko 200 tisuća vojnika i civila, a da situacija bude apsurdnija ratovali su oni za područje koje se naziva Chaco i koje je zapravo rijetko naseljeno pustinjsko područje u kojem se praktički i ne može živjeti.
Koliko je to užasno područje najbolje ćemo vidjeti u ratnoj drami Diega Mondace koja je bila i bolivijski kandidat za Oscara. U ovoj arty drami pratimo odred bolivijske vojske sastavljene od urođenika iz plemena Liborio i Ticona koje vodi njemački kapetan Kundt. Oni su se pogubili u pustinjama Chaca i lutaju gladni i žedni tim negostoljubivim područjem mjesecima tražeći paragvajskog neprijatelja. Umjesto u obračunima s neprijateljima, umiru oni od žeđi i iscrpljenosti, a kako će vrijeme prolaziti sve teže će razaznati što je stvarnost, što je bunilo i košmar. Dolazit će do trzavica među vojnicima, članovi različitih plemena počet će se dijeliti, a njemački zapovjednik s očitim PTSP-om od nekih prethodnih ratova (vjerojatno Prvog svjetskog rata) također će se sve više i više gubiti nenaviknut na okolnosti u kojima se zatekao.
Ovom pričom o besmislenom pohodu Mondaca kao da je želio prikazati potpunu besmislenost ovog rata koji je njegova Bolivija izgubila i ponovno ostala bez dijela teritorija. Naravno da je jak adut cijele ove priče sjajno i upečatljivo okruženje pošto je film sniman na stvarnim lokacijama Chaco pustare za koju su tada vjerovali da je bogata naftom. Djeluje sve to kao neka suluda i apsurdna odiseja nepristupačnim područjem, ali odiseja za koju je otpočetka jasno da ne može i neće dobro završiti. Ističe se "Chaco" sjajnom okomitom fotografijom, a ponajviše baš zbog autentičnog okruženja, autentičnih likova koje su uglavnom odglumili naturščici koji će zaglaviti u tom paklu na zemlji, definitnivno ovaj film zaslužuje prolaznu ocjenu. Nije ovo klasična pustolovna ratna drama, već je "Chaco" više misaona, kontemplacijska priča o svom besmislu rata s finom primjesom tipičnog latinoameričkog magijskog realizma.
Primjedbe
Objavi komentar