Ova mračna kombinacija horora i psihološkog trilera koju je prema kratkoj priči Owena Marshalla napisao i režirao novozelandski glumac i dugometražni debitant James Ashcroft premijerno je prikazana u Sundanceu. U početku "Coming Home in the Dark" djeluje kao jedna od onih standardnih priča u kojima se neki sadisti sasvim slučajno namerače na ekipu na koju su naletjeli, pomalo na tragu Hanekeovog "Funny Games". No, ipak ćemo nakon nekog vremena shvatiti da dva manijaka, mračni, karizmatični i pričljivi bijelac Mandrake (Daniel Gillies) i njegov šutljivi sidekick Maor Tubbs ovu obitelj nikako nisu izabrali slučajno.
Hoaggie, bijelac nizozemskog porijekla koji već dugo radi kao učitelj zaputio se na pinkik u prekrasnu novozelandsku prirodu sa ženom Maorkom Jill te dvojicom sinova. Nisu oni uspjeli rasprostrijeti ni stolnjak na proplanku, izvaditi pileće batake iz košara, a već će se pojaviti dva nimalo ugodna tipa i njihovi problemi će krenuti. Koja je motivacija ovih manijaka da iz čistog mira krenu maltretirati naizgled prosječnu i poštenu obitelj, pitanje je koje će nas proganjati većim dijelom ovog mračnog filma u kojem je Aschroft praktički od početka pa sve do kraja uspio postići izniman osjećaj nelagode. Na to zasigurno utječe i činjenica da se gotovo cijela radnja odvija po noći i što je južni novozelandski otok tako rijetko naseljen da je mala vjerojatnost da će obitelji u nevolji netko slučajno priskočiti u pomoć.
I premda se u početku možda i čini da je ova obitelj slučajno odabrana, shvatit ćemo da si je zlo u vidu dvije opasne lutalice Hoaggie na vrat navukao nekim lošim stvarima počinjenim u mladosti na koje je već zaboravio i o kojima, naravno, nikada nije pričao svojoj obitelji. O čemu se točno radi, jasno da neću otkrivati, ali daje to određenu dubinu ovom solidnom više mračnom psihološkom trileru nego klasičnom hororu dok Hoaggie i ostatak ekipe prolaze sve goru i goru torturu i postaje jasno da ovo ne može za njih dobro završiti.
Postignuta je tu zanimljiva dinamika između otmičara i otetih, djeluje od početka to prilično zastrašujuće i užasavajuće jer sama pomisao da te netko tako napadne dok se pokušavaš bezbrižno provoditi u društvu najdražih u prirodi, jedna je od onih koja tjera strah u kosti. A otetima je ovdje od početka strah utjeran u kosti, posebno nakon što Hoaggie shvati da su on i njegova (ne)djela iz prošlosti zaslužna za sve ono što će se dogoditi njegovoj obitelji.
Primjedbe
Objavi komentar