Masaki Kobayashi odlični je japanski filmaš koji je ipak ostao u priličnoj sjeni svog puno poznatijeg suvremenika Akire Kurosawe. U desetak godina odnosno od kraja pedesetih pa do potkraj šezdesetih snimio je on sve svoje najpoznatije filmove, a baš kao i Kurosawi, često se Kobayashi bavio samurajskim periodom. Upravo u to doba, u prvu polovicu 17. stoljeća vodi nas i ova povijesna drama (Japanci te period drame nazivaju i Jidaigeki), kompleksna priča koja ujedno i propitkuje, kritizira strogi i striktni samurajski Bushido kodeks. Godina je 1630. i za samuraje je došlo teško i tužno vrijeme jer nikakvog rata nema na pomolu. Mnogi oni u prethodnim su ratovima ostali bez gospodara, i takvi nezaposleni samuraji odnosno ronini lutaju zemljom u potrazi za novim angažmanom i novim gazdom.
Jedan od tih samuraja lutalica je i sredovječni Tanshiro (Tetsuya Nakadai koji je za Kobayashija bio ono što je Toshiro Mifune bio za Kurosawu), koji je stigao u gradić kojim vlada šef klana Saito. Tanshiro će zatražiti audijenciju kod njega, a kad ga ovaj primi zatražit će da ondje izvede harakiri odnosno seppuku, ritualno samoubojstvo jer ga je sramota biti besposleni samuraj. I zaista je to brutalan čin jer nakon što si samuraj sam razreže utrobu, glavu mu jednim potezom potom otfikari netko od kolega, a vrlo brzo shvait ćemo da Tanshiro nije jedini samuraj koji je došao s istim zahtjevom u goste ovom gazdi klana. Mnogi samuraji dolaze s istim prijedlogom, nadajući se da će gazda odbiti njihov zahtjev i primiti ih u svoju službu, a saznat ćemo i tako priču o mladom samuraju Chijiwi koji je na isto mjesto s istim zahtjevom došao ne tako davno.
Znajući koje su Chijiwine intencije, okrutni gazda klana koji je prije koju godinu bio na pobjedničkoj strani u građanskom ratu, prihvatio je Chijiwin zahtjev za ritualnim samoubojstvom. No, siromašni i gladni Chijiwa čak i nije imao mač kojim bi si oduzeo život. Kako ne bi izgubio čast, morao si je on na kraju rasporiti utrobu bambusovim štapom, a bila je to, pretpostavljate, iznimno bolna smrt. I dok se razvija priča o obojici samuraja koji su došli s intencijom da bi izveli harakiri, postajat će nam jasno da stariji od njih ima neke skrivene namjere i da on nešto smjera. Snimio je Kobayashi "Harakiri" u tradicionalnom japanskom stilu i gotovo nimalo se ovaj film ne razlikuje od filmova koje je u to vrijeme snimao Kurosawa, no snimio je on film koji se i danas smatra jednim od vrhunaca japanske kinematografije.
Pomalo po strukturi i temi "Harakiri" čak podsjeća na čuveni Kurosawin "Rashomon" u kojem nekoliko likova iznosi svoje viđenje iste priče. No, ovdje je razlika što postoji samo jedna verzija priče, no ono što se činjenično dogodilo posve je različito iz drukčije perspektive. Tako bijesni i osvete željni Hanshiro smatra da gazda klana nije smio biti tako okrutan s mladim samurajem i da mu je morao pokazati milost, dok gazda klana, naravno, smatra da je to što je učinio opravdao i da se prema samurajima koji su se pretvorili u prosjake ne smije pokazivati milost. Iako je dobrim dijelom filma situacija ovdje dosta komorna i pomalo više cijeli set-up podsjeća na kazališnu predstavu, priča je tu zasta izvanredna i jednom kad saznamo Hanshirovu priču, postat će nam puno jasnija cijela njegova motivacija.
Film je to u kojem se konfrontiraju tradicija i striktni, strogi kodeksi koji često znaju biti nepravedni i nepravični, iznimno okrutni i bešćutni s jedne te osjećaj za pravdu s druge strane. Što ćemo više saznavati Hanshirovu priču i razloge koji su ga doveli u dvorac ovog klana, njegova motivacija postajat će nam sve jasnija i na kraju će nam njegov čin postati potpuno razumljiv. S druge strane, iz današnje perspektive se gotovo nemoguće staviti u poziciju čovjeka iz srednjovjekovnog Japana koji je posvetio život samurajskom kodeksu, već u samom liku Hanshira dobivamo dašak modernosti, novovjekog čovjeka koji propitkuje kodekse i trudi se napraviti ono što je stvarno ispravno, a ne što je nekoć zapisano na nekavom papirus. Cijeli ovaj film djeluje nekako ritualno, a kad se malo bolje promisli, skriva "Harakiri" u sebi i puno subverzivnog i kritike ne samo na drevne običaje, već i na neke moderne teme.
Primjedbe
Objavi komentar