Danac Benjamin Christensen jedan je od pionira skandinavskog filma koji se u svom najpoznatijem djelu snimljenom u švedskoj produkciji pozabavio tematikom vještičarenja kroz povijest. Sam naziv "Häxan" znači vještica, a najbolje bi se ovaj neobičan film moglo opisati kao miks nijemog dokumentarnog filma i eseja. Film je on podijelio u pet segmenata koji se dijelom sastoje od dokumentarističke naracije, a dijelom od dramatiziranih igranih sekvenci u kojima nas Christensen (koji je sam i utjelovio lik Đavla) uvodi u svijet praznovjerja koje se vezuje uz vještičarenje još od srednjeg vijeka pa do početka 20. stoljeća. Nekoliko godina prije no što se bacio na snimanje "Häxana", Christensen se posvetio izučavanju vještičarenja i to ponajviše preko njemačkog vodiča za inkvizitore iz 15. stoljeća.
Bio je ovaj nijemi film tada i najskuplji film ikada u skandinavskoj kinematografiji, a kroz ovu gotovo pa disertaciju o vješticama, demonima, praznovjerjima Christensen je došao do zaključka da je lov na vještice uglavnom bio inspiriran mentalnim i neurološkim poremećajima koji su vodili do masovne histerije. No, Christensen se tu ne zaustavljava, već on i povlači neke paralele između prošlosti i sadašnjosti (početak 20. stoljeća) kada su se i dalje psihičke bolesti donekle vezale uz opsjednutost i demonologiju. Kao da Christensen svojim filmom pokušava pokazati koliko se i nije daleko odmaknula od srednjeg vijeka po nekim pitanjima i kako se i dalje neke ljudima teško shvatljive situacija i stanja pripisuje nekim nadnaravnim, neprirodnim pojavama.
Naravno, s obzirom da je od snimanja ovog filma prošlo čitavo stoljeće, jasno da "Häxan" danas djeluje prilično arhaično, uostalom, kao i gotovo svi ti nijemi filmovi. No, mnogi filmovi iz tog razdoblja i iz današnje perspektive imaju neki poseban šarm, a takav je slučaj i s "Häxanom". Zanimljiv je to i neobičan film u kojem imamo i vještice, demone, opsjednute opatice, pljačkanja grobova, torturu onih za koje se smatralo da su opsjednuti, a tu je i sotona glavom i kozjom bradom. Bio je ovo film koji se teško može usporediti s bilo kojim drugim, a zanimljivo je kako je dvadesetih izazvao priličan šok u brojnim zemljama poput Njemačke, Francuske, posebno SAD-a. Osim što ih je šokiralo nasilje, prikazi mučenja, golotinje i seksualnih perverzija, film je ondje naišao na osude jer se tvrdilo da je antiklerikalistički i da napada crkvu. No, što je mogao jadni Christensen kad je svo to vrijeme crkva bila kolovođa svih tih lovova na vještice i mučenja uglavnom nesretnih žena kroz stoljeća.
Primjedbe
Objavi komentar