U posljednje vrijeme pojavljuje se cijelo more dokumentaraca o epidemiji korona virusa i u pravilu ih zaobilazim jer mi ta tema neviđeno ide na živce i trudim se što je moguće manje time se zamarati i pobjeći od toga barem kada je film u pitanju. Puno toga što se snima o toj temi su pravi propagandistički pamfleti i puno se toga iza zastora događa kada je sve ovo u pitanju te su ljudi zaista preplavljeni potpunim šumom informacija, teorija, dezinformacija, čak i potpunih ludosti. Ipak, novi dokumentarac Kineskinje s američkom adresom Nanfu Wang, autorice odličnog istraživačkog filma o kineskoj politici jednog djeteta "One Child Nation" nisam mogao zaobići. Baš kao i njen prethodni film i "In the Same Breath" je djelomično i osobna priča, a umjesto teorijama kako je nastao virus i sličnim mudrolijama, ona se posvetila istraživanju meni puno zanimljivije teme. Glavna tema kojoj se Wang posvetila je propitkivanje kako je politika utjecala na širenje epidemije i kako su javnozdravstveni interesi pokleknuli pred jeftinom patriotističkom propagandom.
U središtu pažnje ovdje je početak epidemije i Wuhan iz kojeg je sve krenulo. Nakon što je početkom 2020. godine konačno objavljeno da se nešto tamo događa, Wang je pronašla putem interenta ondje ljude koji su za nju snimali materijal i pratili što se događa kada je nastao kaos i kada je grad od valjda 10 milijuna stanovnika potpuno zatvoren. Film se otvara proslavom nove godine u Wuhanu, a sljedećeg dana šef države i partije slavi velike uspjehe. Nekako sramežljivo probijaju se vijesti da je osam ljudi kažnjeno jer su širili glasine o nepoznatoj upali pluća u Wuhanu, a ubrzo se ondje održava i sjednica partije. Već koji tjedan kasnije službeni narativ će se potpuno promijeniti, a više nego samim virusom, ovaj film propitkuje kako su države pokušale iskoristiti katastrofu kao što je pandemija i ugrabiti još veću moć.
I kao savršen primjer tu je poslužila Kina, zemlja tisuću čuda koja prema van glumi slobodnu zemlju, no i dalje je to gotovo pa udžbenička totalitarna država sa čvrstom državnom stegom u kojoj država odnosno partija odlučuje o svemu. Vidjet ćemo ovdje kako se u Kini manipuliralo brojem mrtvih i kako je epidemija poslužila kao savršeno oruđe za širenje partijske propagande. Kako su se proglašavale nevjerojatne pobjede i putem državno kontroliranih medija plasirale ušećerene unisone informacije, a svi oni koji su pokušali plasirati stvarne i realne informacije nisu se dobro proveli. Vidjet ćemo ovdje kako su za vrijeme pandemije u Kini jednostavno nestajali novinari, aktivisti i mnogi oni koji su uzeli kamere u ruke i snimali ono što se stvarno događa tih dana u Wuhanu. No, mnogi od njih ozbiljno su kažnjeni zbog odstupanja od državnog propagandnog narativa kojem je cilj bio svijetu predstaviti da se Kina sjajno bori s ovom pošasti.
Uspoređuje Wang situaciju u Kini s onom u Americi, a iako je tema koju obrađuje iznimno kompleksna, uspijeva ona to jako dobro balansirati i paziti da je ne odvuku na sklizak teren teorija zavjera. Odlično ona uspoređuje situacije u Kini i u Americi i kako su oba sistema, svaki na svoj način doprinijela širenju zaraze. Tako je kineska cenzura zasigurno spriječila da se stvarne vijesti i činjenice o virusu što prije prošire svijetom, dok je sloboda govora u Americi dovela do sporog odgovora na epidemiju.
Pametan je ovo film o suludom vremenu u kojem je postalo gotovo nemoguće razlikovati dezinformaciju od informacije, posebno kada toliko kontradiktornih poruka dolazi s vrha. "In the Same Breath" je jedan od onih upozoravajućih, promišljajućih dokumentaraca i siguran sam da intencija autorice nije bila puko optuživanje ove ili one vlasti za loše reakcije, manipuliranje podacima i prilagođavanje narativa vlastitim interesima. Želja joj je, uvjeren sam, bilo pokazati koliko se svijet promijenio u ovih godinu ili dvije i kako su oni koji su u poziciji moći vješto ugrabili priliku i u vremenima takve katastrofe razmišljali samo kako da učvrste vlast.
Primjedbe
Objavi komentar