O tome koliko obožavam Kena Loacha i njegove male, dirljive i realistične priče o običnim Britancima već sam više putao pisao, a i ova romantična drama smještena u ne baš elitni dio Glasgowa jedan je od sjajnih primjera stvaralaštva ovog velikog engleskog redatelja. Sredinom devedesetih Loach se udružio s Paulom Lavertyjem koji je od tada napisao scenarije za praktički sve njegove filmove i ako izuzmemo legendarni "Kes" iz 1969. godine, upravo u posljednjih četvrt stoljeća snimio je Loach sve svoje najbolje filmove. U sam vrh njegovog stvaralaštva svakako spada i "My Name Is Joe", film koji je bio nominiran za najbolji europski film godine, a Peteru Mullanu je uz nominaciju za europskog glumca godine donio i nagradu za najboljeg glumca u Cannesu.
Danas ugledni škotski karakterni glumac upravo je pravu priliku dobio u ovom filmu iako se ranije u manjim ulogama pojavljivao i u "Hrabrom srcu" kao i u "Shallow Grave" i "Trainspotting" Dannyja Boylea. Loach je upravo poznat po tome što je često glavne uloge dodijeljivao široj publici potpuno nepoznatim glumcima koji su redovito briljirali u njegovim filmovima, a mnogi od njih kasnije su i izgradili uspješne karijere. Mullan je ovdje Joe, liječeni alkoholičar u kasnim tridesetim godinama koji je već deset mjeseci trijezan. Živi on u socijalnom stanu u Glasgowu, a vrlo brzo postat će nam jasno da je on jedna od onih naivnih dobričina svjesnih koliko su gluposti i sranja napravili u životu i potpuno mu je jasno da si je sam kriv zbog života kakvog živi. Iako neka pravila kod liječenja alkoholičara ne preporučuju upuštanje u romansu prvih godinu dana, Joe će se zaljubiti u medicinsku sestru Sarah (Louise Goodall).
I ona je u kasnim tridesetima, sama je, a radi u socijalnoj službi kao savjetnica za roditeljstvo i vjerojatno se u životu nagledala tipova poput Joea. Bez obzira što je svjesna što je Joe proživljavao ranije i tko je on, prepoznat će ona u njemu nježnost, dobrotu, iskrenost i ponajviše želju da se promijeni i više ne završi na stranputici. I Joe i Sarah su ljudi koji su ranije u životu doživjeli svakakve traume, oboje su više puta bili povrijeđeni i zbog toga su dosta oprezni, no ljubav će se polako početi razvijati. No, kao što to često biva, Joe je ujedno i jedan od onih tipova koji kao da uspjeva zajebati sve ono dobro što mu se događa u životu. Problemi i loše stvari kao da se lijepe za njega, a nakon što je prestao piti postao je on jedan od onih koji želi pomoći svima oko sebe pa makar i na vlastitu štetu.
Iako nema stalni posao, već povremeno fušari, Joe je i trener kvartovske nogometne momčadi, a jedan od njegovih igrača, Liam, našao se u problemima. Dužan je on novac lokalnim gangsterima s kojima i Joe ima prošlost odnosa, a iako je svjestan da bi i sebe mogao uvaliti u probleme, Joe će se zauzeti za Liama. Baš kao što je običaj s Loachevim filmovima, jedan od najjačih aduta tu su autentičnost i uvjerljivost, izbjegavanje melodramatike i patetike što je čest slučaj kad su u pitanju ovakvi romantični filmovi. Sve ono što se događa ovdje djeluje nekako logično, moguće, likovi su životni i stvarni, a glumci su izvanredni. Odlično je prikazano i društveno okruženje, cijeli taj polusvijet kojim Joe manevrira i pokušava se držati podalje od problema, alkohola i droga, a uz one koji su mu podrška, ne nedostaje onih koji samo čekaju da se oklizne i ponovno zaglavi sa starim demonima.
Primjedbe
Objavi komentar