S Filipina nam stiže jedna zaista uvrnuta crnohumorna drama, neobična kombinacija crne komedije i drame u kojoj je u središtu pažnje odnos između žene koja radi u provincijskom pogrebnom poduzeću i jednog leša. I pretpostavljam da ovaj kratki opis zvuči dosta morbidno i ne može se pobjeći od toga da je osnovna premisa priče koju je snimila filipinska filmašica Dwein Baltazar zaista pomalo morbidna, no snimljen je "Ode To Nothing" s puno stila, šarma i emocija, ali i što je najvažnije s puno, puno prigušenog humora. Film je to koji obrađuje teme kao što su usamljenost i otuđenost, posebno u malim, provincijskim mjestima kao što je ono u kojem radnju ima Sonya.
Ona je nekadašnja sluškinja koja živi prilično usamljenim životom i na sve načine pokušava spasiti obiteljski posao pogrebnog poduzeća, a kamatar od kojeg je nekoć posudila novac konstantno joj kuca na vrata. Živi ona u staroj, velikoj kući s potpuno dementnim ocem, a situacija će postati još luđa kada joj jedne noći na vrata pokucaju neznanci i ostave joj leš mrtve starice. Nitko ne zna tko je ta stara, sijeda žena, a Sonya će se čak nevoljko odlučiti pobrinuti za njen leš i pripremiti ga te sačuvati ako se rodbina pojavi, no umjesto da tijelo spremi u mrtvačnicu, ona će ga spremiti u dio kuće u kojoj žive. A tijelo starice kao da će joj početi donositi sreću, sve više mušterija pojavljivat će se u njenoj radnji, ponovno će uspostaviti kontakt s ocem te će se prema lešu početi odnositi prema živoj osobi.
Bit će to sve nadrealnije i nadrealnije, luđe i luđe, uvrnutije i uvrnutije, morbidnije i morbidnije, ali i smiješnije i smiješnije jer će njen otac početi fantazirati da je to njegova pokojna žena odnosno Sonyina majka. Tako će leš starice koji će se s vremenom, jasno, početi sve više raspadati, "spavati" s njima u sobi, "jesti" skupa s njima za stolom, šminkat će je i prati je, a Sonyine deluzije i fantazije sve će se pojačavati dok ne eskaliraju u potpuno ludoj završnici jer naravno da kamatar nije zaboravio na dug. No, zato je tu "mama" koja je Sonyi osigurala novac za vraćanje dugova. Ili ona barem tako misli. Možda će ovo čudno zvučati s obzirom na opis radnje, no snimila je Baltazar nevjerojatno zabavan pa i duhovit film u kojem se bavi i temom kako ljudi prihvaćaju smrt. No, srećom pa je gđa Dwein jedna od onih koja se ne shvaćaju previše ozbiljno pa je toj temi pristupila na potpuno nepretenciozan i potpuno nekonvencionalan način.
Nije to jedan od onih filmova koji pokušava biti društveni komentar ili neka socijalna studija društva. Vrlo brzo postaje nam jasno da je "Ode to Nothing" ili "Oda sa wala" u originalu jedna nadahnuta i pomalo bolesna zajebancija osobe s unikatnim smislom za humor i premda stilski i vizualno to od početka djeluje kao ozbiljan arthouse film, shvaćamo da nema tu puno toga ozbiljnog. I u tome stilu u kojem imamo duge statične kadrove i pomalo hanekeovsku atmosferu, Baltazar također kao da pokazuje određeni smisao za humor i ismijavanje iz konvencija jer imamo tu neke zaista urbenesne scene poput jedne u kojoj se već potpuno paranoična i poludjela Sonya potuče s lešem starice. No, kako vrijeme prolazi, tako će nam postajati jasnije da njene i očeve deluzije s lešem ipak ne mogu zaustaviti događaje iz stvarnog života, a kada Sonya shvati da se potpuno pogubila, već će biti kasno za povratak u normalan svijet.
Primjedbe
Objavi komentar