Kad već nikada nije uspio osvojiti glumačkog Oscara (jedina nominacija za "The Sting"), jedan od najvećih američkih glumaca Robert Redford jedini zlatni kipić odnio je za najboljeg režisera. I to za prvi film koji je uopće režirao, maestralnu obiteljsku dramu koja je dobila i Oscara za najbolji film dok je scenarist Alvin Sargent nagrađen Oscarom za scenarij koji je adaptirao iz istoimenog romana Judith Guest. Nagradu za najbolju sporednu ulogu dobio je još jedan debitant, tada 19-godišnji Timothy Hutton čiji se lik, tinejdžer Conrad bori s psihičkim problemima, PTSP-om i osjećajem krivnje nakon što mu je nedavno na jedrenju poginuo stariji brat Buck. On se tek nedavno vratio kući iz psihijatrijske klinike u kojoj se četiri mjeseca liječio nakon pokušaja samoubojstva, a ponovna prilagodba na normalan, običan život ne ide tako lako.
Dolazi on iz naizgled prosječne obitelji više srednje klase iz predgrađa Chicaga. I dok je Conradov otac Calvin (Donald Sutherland) uspješan odvjetnik, njegova majka Beth (Mary Tyler Moore) je jedna od onih dokonih kućanica, a i oni se posve različito nose sa stresom i traumom koju su proživjeli. Dok se Calvin pokušava ponovno povezati s Conradom, Beth kao da se i dalje trudi živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Negdje duboko ona kao da je zakopala traumu i prema van se ponaša kao da je sve i dalje posve normalno te kao da su oni i dalje obična, uspješna obitelj iako je odmah na početku jasno da to nije ni izbliza tako. Žena je to koja je očito navikla imati sve pod kontrolom, koja je navikla na pažnju, naklonost i ljubav svih oko sebe i koja kao da ne može funkcirati drugačije osim da odašilje savršenu percepiju iako je svima jasno da puno toga tu ne valja. Conrad je dodatno traumatiziran i sve više se udaljava od majke jer ima osjećaj da ga ona smatra krivim za gubitak starijeg sina za kojeg je Conrad siguran da ga je više voljela.
Iako će se Beth truditi da se unutarnji obiteljski problemi ne manifestiraju prema van i da oni za ostatak društva, sličnih prosječnih malograđana, i dalje odaju dojam normalne i obične obitelji, naravno da to neće biti moguće. Što se točno dogodilo s ovom obitelji i kako su se preživjeli članovi sve više počeli udaljavati, ponajviše ćemo saznati iz Conradovih razgovora s psihijatrom Bergerom (Judd Hirsch), a gotovo pa nenadmašan posao Redford je uspio napraviti savršeno prikazujući odnose unutar ove obitelji. Odnose za koje će nam vrlo brzo biti jasno da i nisu bili na nekoj razini dok je i Buck bio živ. No, dok je situacija bila dobra, o problemima i ono što ih muči i nije se razgovaralo, već svi kao da su igrali svoje uloge i pravili se da je sve u najboljem redu. Kad se dogodila tragedija, ta brižno stvarana slika skladne i idealne obitelji vrlo brzo počela se raspadati, no Beth kao da si ne želi to priznati i trudi se živjeti kao da je i dalje sve isto. A ništa više nije isto.
Calvin, koji se u početku doima kao tipična dobričina koji popušta ženi u svemu i ne želi se s njom svađati, počet će dobivati svoj glas i sve glasnije isticati ono što ga smeta. Također i Conrad koji je sve do bratove pogibije vodio život uzornog srednjoškolca kojim su se roditelji mogli hvaliti zbog dobrih ocjena, sportskih uspjeha i čega sve ne, iako je u sebi kipio i to ga je smetalo, sada će također eksplodirati i jasno i glasno poručivati svima oko sebe da mu nije dobro i da ne želi život kakav su za njega zamislili njegovi roditelji. "Ordinary People" ujedno je i jedan od najboljih filmova o depresiji, teškom psihičkom stanju i bolesti i dokle može dovesti pristajanje na sve ono što se zapravo ne želi te podilaženje željama okoline.
Sva tri glavna lika ovdje su izvanredno izgrađena, a svi oni se tijekom filma razvijaju, mijenjaju, uče i shvaćaju potrebe i stanje onih drugih. Iako njihovi problemi nisu nimalo jednostavni, gledatelj bez problema shvaća što se s njima u kojem trenutku događa. Iako se radnja odvija u tipičnom predrgađu gdje obično žive oni dobro stojeći, nije ovo priča o ljudima koji pate zbog okruženja u kojem žive, već njihovi problemi nastali su iz njih samih. Iako je riječ zapravo o maloj, gotovo pa unutarnjoj, intimnoj drami, "Ordinary People" je uz hvalospjeve kritike uspio postići i izniman komercijalan uspjeh zaradivši više od 90 milijuna dolara na 15 puta manji budžet. Redfordov film je iznimno pametna, promišljena, slojevita i iznimno dirljiva drama koja je i danas podjednako relevantna, važna i kvalitetna kao i u trenutku kada je snimljena.
Primjedbe
Objavi komentar