U 2018. godini neumorni ukrajinsko - ruski dokumentarist s njemačkom adresom "izbacio" je čak tri filma. Jedan od njih je i "Process" kojim se predstavio na festivalu u Veneciji, a dokumentarac je to sklopljen isključivo od arhivskih snimki. Baš kao što je napravio sa "State Funeral" godinu dana kasnije u kojem je kroz arhivske autentične snimke prikazao stanje nacije nakon smrti Staljina, i ovdje se pozabavio brkatim diktatorom. Naravno da naziv filma koji je posudio od Franza Kafke nije slučajan jer i ovdje pratimo jedan apsurdni, suludi sudski proces u kojem će se na optuženičkoj klupi naći neki ljudi koji vjerojatno ni sami ne znaju što su skrivili. Mjesto i vrijeme radnje je Moskva 1930. godine, a Loznica nas upoznaje sa slučajem suđenja grupi visokorangiranih sovjetskih inženjera i ekonomista.
Optuženi su oni za kontrarevolucionarne djelatnosti i da su u dogovoru sa stranim agentima pokušali srušiti socijalizam i vratiti kapitalistički poredak. No, da situacija bude apsurdnija vidimo sve te optuženike kako se sami inkriminiraju, kako pričaju što su to i kako radili. Kako su se organizirali u nekakavu industrijsku stranku i povezali s nekadašnjim vlasnicima tvornica, kako su dobivali novac od stranih agenata. Sve to oni priznaju i gledatelj ima dojam da je to neko legitimno suđenje. Snimke iz sudnice Loznica povremeno presjeca također autenitičnim snimkama s ulica na kojima radnici ili tko zna već prosvjeduje, viču, nose transparente na kojima piše smrt saboterima i smrt neprijateljima proletarijata. Naravno da će želje rulji biti ispunjenje jer će većina optuženika biti i osuđena na smrt, a tek u samoj završnici, Loznica nam objašnjava što se to dogodilo.
Tek u finišu postaje nam jasno da je cijeli ovaj postupak bio namješten i da je to bila najobičnija propaganda i Staljinovo pokazivanje moći. Saznajemo da se ništa od onoga za što je ekipa s optuženičke klupe osuđena uopće i nije dogodilo, no došlo je vrijeme da Staljin jednostavno nekoga mora prokazati kao neprijatelja države da bi stanovnike držao pod napetosti. Najapsurdnije od svega je što ćemo vidjeti da su nekoliko godina kasnije, vjerojatno u sličnom farsičnom postupku, osuđeni i neki od sudaca koji su sudili ovoj skupini. Iako je jasna intencija Loznicinog filma, prikazivanje dokle ide propaganda u totalitarnim režimima i kako ondje nije bitna istina, već je istina ono što vođa kaže, bilo je ovo dosta razvučeno i monotono. Dakako da je Loznica već godinama žestoki kritičar Putinovog režima u Rusiji pa se na "Process" može gledati kao i na upozorenje da se slične stvari i danas događaju u Moskvi. Fingirana suđenja, fabricirani dokazi, bacanje u zatvor ili protjerivanje opozicije i kritičara, očito je da se malo toga promijenilo u ovih 90 godina i bez obzira što komunizma više nema, nema baš ni slobode.
Primjedbe
Objavi komentar