Već dugo se nije dogodilo da me neka toliko razvikana, hvaljena i nagrađivana serija toliko razočara kao "Ted Lasso", nominalno humoristična serija o anonimnom treneru američkog nogometa koji je postavljen za menadžera engleskog premijerligaša. I činjenica je da je ideja iznimna, duhovita, apsurdna i bedasta i da je ne posebno uspješni trener s koledža osebujna pojava koja nema pojma o pravom nogometu, a ni ne znajući je Lassa (Jason Sudeikis) vlasnica Richmonda Rebecca Walton (Hannah Waddingham) za menadžera postavila iz inata svom bivšem mužu, milijarderu koji ju je upravo ostavio zbog mlađe. No, vrlo brzo ta se simpatična ideja pa u početku čak i duhovita i solidna realizacija ispuše, a u drugoj sezoni slijedi slobodni pad i "Ted Lasso" se iz simpatične humoristične serije pretvara u zašećerenu limunadicu, gotovo pa sapunicu koja pokušava biti inspirativna i uključiva, a zapravo je nevjerojatno površna i užasavajuće plitka.
U prvoj sezoni očekivano jahanje po stereotipima i razlikama u kulturi između Amerike i Engleske, američkog i pravog nogometa čak i funkcionira. Za pretpostaviti je da američkoj publici koja i dalje dobrim dijelom ne zna ništa o pravom nogometu (baš kao i trener Lasso), to može biti smiješno i duhovito. I lik Lassa je zapravo odličan jer on je prostodušni naivac, dobričina koji pozitivnu energiju pokušava prenijeti na sve i bez obzira što je svjestan da je apsolutni neznalica, njega to previše ne uzbuđuje. On je jedan od onih nepopravljivih optimista, tipova koji su takvi pozitivci i dobričine da to ponekad djeluje i pomalo iritantno. Veliki problem kod druge sezone je što se pažnja s naslovnog junaka prebacuje na mnoge u početku sporedne likove pa više pratimo neke njihove zavrzlame, nego sudbinu samog kluba, Lassa i ekipe.
Vjerojatno je osnovna intencija Sudeikisa i ostalih kreatora serije među kojima je i Brendan Hunt koji je i odglumio njegovog vjernog asistenta trenera Bradu, bila snimiti toplu, feel-good seriju uz koju će se publika osjećati ugodno, a povremeno i nasmijati. I dok je to u prvoj sezoni dobrim dijelom čak i funkcioniralo, u drugoj se to pretvorilo u docirajuću drkicu, seriju koja kao da pokušava biti poučna, edukativna i želi širiti dobre vibracije, ali na onaj tendenciozan, iritantan i ljigav način. Gotovo da nema epizode u drugoj sezoni u kojoj netko od likova ne prolazi kroz neke životne škole, nešto saznaje o sebi i inspirira druge likove da budu dobri. Drugu sezonu uz tešku sam muku uspio odvrtiti do kraja i to ponajviše iz znatiželje kako će u natjecateljskom smislu završiti Richmond pod Lassovim vodstvom. Definitivno je ovo bilo razočaranje i čisto sumnjam da ću se prisiliti na gledanje sljedećih sezona ako ih uopće i bude.
Primjedbe
Objavi komentar