Osvojila je ova epska romantična (poslije)ratna drama Williama Wylera čak osam Oscara, među njima i gotovo sve najvažnije - za najbolji film, režiju, scenarij (Robert E. Sherwood je scenarij napisao prema romanu "Glory for Me" MacKinlaya Kantora), najboljeg glavnog (Fredric March) i sporednog (Harold Russell) glumca. Bile su "Najbolje godine naših života" i najgledaniji film u američkim i britanskim kinima nakon "Prohujalo s vihorom", a nakon nekoliko godina snimanja uglavnom patriotskih filmova za vrijeme II svjetskog rata, bio je to možda i prvi film koji je nudio pomalo otrježnjujući uvid u poslijeratno razdoblje. U središtu pažnje filma su tri veterana koji se po završetku rata vraćaju kući, a svi oni će se slučajno susresti u avionu za grad na srednjem zapadu u kojem su svi živjeli i planiraju ondje i dalje živjeti, no međusobno se ne poznaju.
Al Stephenson (March) je čovjek u četrdesetima koji je za vrijeme rata bio u pješadiji, a sada se vraća kući obitelji i na posao u banku gdje je prije bio zaposlen. Fred Derry (Dana Andrews) je čovjek u tridesetima koji je u ratu bio časnik i dio ekipe bombardera, dok je Homer Parrish (Russell) mladić od jedva 20 godina koji je bio u mornarici te je ostao bez obje ruke i sada umjesto šaka ima čelične kuke. No, kako to već obično biva, po povratku kući, svi oni će shvatiti da se puno toga promijenilo. Homer strahuje kako će reagirati njegova zaručica i srednjoškolska ljubav kad ga vidi takvoga, dok Fred već godinama nije dobio nikakvo pismo od zavodljive Marie (Virginie Mayo) koju je oženio tek koji dan prije no što se prijavio u vojsci. Al je pak pravi obiteljski čovjek koji se vratio supruzi Milly (Myrna Loy), sinu Robu i kćeri Peggy (Teresa Wright), a iako su svi sretni što se vratio, on osjeća da više ništa nije isto.
Zato će se sva tri ratna druga i odlučiti naći u baru, a bit će to i sudbinski susret jer će se ondje upoznati Fred i Alova kćer Peggy. Za razliku od brojnih filmova snimanih u tom razdoblju, "The Best Years of Our Lives" i danas djeluje moderno, direktno, aktualno, čak i stvarno jer je to film koji se bavi problemima stvarnim i prosječnih ljudi. Nitko od tri glavna lika nije neki specijalan ili poseban tip i svi oni su ljudi kakvih je u to vrijeme bilo na stotine tisuća. Svi oni prije rata imali su neke svoje živote, snove, planove, a sada, tri ili četiri godine kasnije oni su vraćeni na isto mjesto, no jasno da više ništa nije isto. Sve se promijenilo, promijenili su se i oni i ljudi oko njih, a ono što su proživljavali u ratu, baš i nije nešto što se može tako lako dijeliti s ljudima koji to nisu doživjeli i ne mogu shvatiti.
Baš zbog toga što se izbjegla ta pretjerana teatralnost i prenaglašenost koja je često bila izražena u američkim filmovima tog doba, ovaj film dodatno dobiva na vrijednosti. Naravno, tu je i majstorska Wylerova režija kao i fotografija Gregga Tolanda, čovjeka koji je snimao Wellesovog "Građanina Kanea", a zanimljivo je kako je Wyler za ulogu Homera angažirao Russsella odnosno čovjeka bez glumačkog iskustva koji je u stvarnosti ostao bez obje šake. Gledajući film čak sam se čudio kako su sredinom četrdesetih uspjeli izvesti tako dobre efekte pa da tip bez ruku djeluje tako uvjerljivo i stvarno da sam tek naknadno shvatio o čemu se radi. Iako je Russell neškolovani glumac i stvarni veteran koji je bez ruku ostao u eksploziji, uz Oscara za sporednu ulogu, dobio je i počasnog Oscara za davanje nade i hrabrosti kolegama veteranima koji su doživjeli sličnu sudbinu.
Primjedbe
Objavi komentar