Točno pola stoljeća nakon najveće pobune zatvorenika u modernoj američkoj povijesti, stigao je i dokumentarac o događajima u Attici 1971. godine. Snimili su iskusni Stanley Nelson (dobitnik tri Primetime Emmyja) i mlada Traci Curry film koji sveobuhvatno, dubinski istražuje i prikazuje ovaj događaj. S odmakom od punih pedeset godina oni analiziraju zašto i kako se to dogodilo, zaista maestralno nas uvode u društvene prilike tog vremena, a osim što tu imamo brojne arhivske snimke, pronađeni su i mnogi živi svjedoci vremena. Mnogi od njih su zatvorenici koji su imali tu nesreću zateći se unutar zloglasnog zatvora u unutrašnjosti države New York u kasno ljeto 1971. godine. Bio je to zatvor u kojem su obično završavali najgori kriminalci iz New Yorka i ostalih gradova s istočne obale, a u trenucima pobune ondje ih je bilo oko 2200.
Većina zatvorenika bili su crnci i latinosi dok su čuvari bili gotovo isključivo bijelci, a posao u zatvoru bio je jedan od rijetkih poslova za gotovo potpuno bjelačko stanovništvo u tom dijelu Amerike. I zaista je ovo jedan od najšokantnijih dokumentaraca koje sam u posljednje vrijeme imao priliku gledati, a posebno brutalno i uznemirujuće je samo finale u kojem kroz stvarne snimke shvaćamo kako je skršen otpor zatvorenika i kako je završila zatvorska pobuna koju je pratila cijela Amerika. Curry i Nelson uopće ne skrivaju da je "Attica" aktivistički dokumentarac koji problematizira rasizam tog vremena i nejednakost u društvu koji su bili jedan od okidača za ovu tragediju. Jer bilo je to vrijeme kada je pokret za ljudska prava bio na svom vrhuncu, kada su bili snažni antiratni prosvjedi i kada je društvo ključalo.
"Attica" je odličan prikaz ne samo sistemskog rasizma, već i kako je zloupotreba moći dovela do tragedije koja se vjerojatno mogla izbjeći. Nakon što su zatvorenici duže vrijeme tražili bolje uvjete, politička prava i da ih se prestane tretirati poput životinja, eskaliralo je 9. rujna 1971. godine kada su se pobunili, preuzeli kontrolu nad zatvorom i uzeli za taoce 42 djelatnika zatvora, uglavnom čuvare. Izgledalo je to kao jedan veliki pinkik, prisjeća se jedan od sugovornika odnosno tadašnjih zatvorenika, a autorima svaka čast jer su uspjeli pronaći desetak ljudi koji su u to vrijeme bili zatvorenici u Attici. Osim njih, uspjeli su pronaći i još uvijek žive ljude koji su tada bili članovi komisije za pregovore sa zatvorenicima.
I bili su u toj komisiji brojni tada ugledni Amerikanci, senatori, novinari, pravnici, aktivisti za ljudska prava, crnci i bijelci koji su sa zatvorenicima pokušali dogovoriti uvjete njihove predaje i puštanja taoca. Jasno da su i sami pobunjenici bili svjesni da je situacija u kojoj se nalaze kratkotrajna i da neće moći dovijeka držati zatvor. Dok su neki od njih naivno i nerealno tražili avione koji će ih prebaciti na Kubu, oni realniji i pametniji tražili su amnestiju za pobunu i tražili su bolje uvjete u zatvorima. No, dok su pregovarači tražili način da se riješi situacija, shvatit ćemo da su oni koji su ipak bili odgovorni za rješavanje situacije, imali neke drukčije ideje. Iako svi oni kojima je barem ovlaš poznata ova tematika, znaju kako je završila situacija u Attici, ono što ćemo vidjeti u samoj završnici zaista ledi krv u žilama.
Primjedbe
Objavi komentar