Da je dobar režiser poznati američki glumac Sean Penn pokazao je i ranije filmovima kao što su "The Pledge", posebno "Into the Wild". No, da Pennu očito nije dovoljno biti dobar režiser, već očito ima puno veće pretenzije dalo se naslutiti filmom "The Last Face" iz 2017. godine, a njegov posljednji film sugerira da si je čovjek zamislio da je novi Terrence Malick. Djelovala mi je u početku ova krimi drama o odnosu kćeri i oca kriminalca kao Pennov pokušaj "Stabla života", a uvodni dio je neskriveni hommage Malickovim "Days of Heaven" i Pennova potraga za "zlatnim satom" odnosno snimanje u trenucima kad je nebo osvjetljeno, no zapravo nema sunca što daje pomalo magičan ugođaj, ljepotu i romantizam.
I ne samo to. Vrvi uvodni dio tipičnim malickovskim voiceoverima i naracijom glavne protagonistice melankoličnim glasom dok se slike mijenjaju, snima se kamerom iz ruke, često su u krupnom planu lica. Snimljeno je sve bez filtera, samo uz prirodna svjetla, a neki dijelovi koji se odnose na flešbekove čak onom staromodnom gotovo pa kućnom kamerom iz šezdesetih. Pokušava se dobiti tu neki nostalgični dojam, pomalo sanjarski jer i glavni lik, odnosno otac dijelom je sanjar, iako bi ga se više moglo opisati kao propalicu, egostičnog kriminalca, patološkog lažljivca, prevaranta, shvatit ćemo to vrlo brzo. I oca odnosno Johna Vogela utjelovio je sam Penn, dok djecu glume njegova djeca, sin Hopper koji je tek epizoda te kćer Dylan kao Jennifer iz čije je perspektive i ispričana cijela ova priča.
Iako se Dylan Penn i ranije pojavljivala u nekim nepoznatim filmovima, a radila je i kao model, tatko joj je očito odlučio dati fini poguranac i cura zapravo uopće nije loša. Originalno je tatu trebao glumiti Casey Affleck, no na kraju je morao odustati pa je uloga ponuđena Mattu Damonu, a on je Pennu predložio zašto sam ne bi odigrao tatu krimosa kad kćer već glumi njegova stvarna kćer. I bio je "Flag Day" prvi Pennov film u kojem je on sam odlučio i glumiti, a još jednom se pokazalo da to često nije najsretnije rješenje. Ovaj puta čak ne iz razloga što je Penn slab jer ovdje je on puno, puno bolji u ulozi glumca, nego u ulozi režisera i teško bi ovaj film spasilo i da je bilo tko drugi bio izabran za ulogu oca.
Možda ne bi bilo loše da se Penn odlučio za snimanje filma po autobiografskom romanu Jennifer Vogel u klasičnoj linearnoj naraciji. Ovdje priča kreće 1992. kad Jennifer shvaća da joj je tata krivotovorio novac, a potom se vraćamo u sedamdesete kad je ona još dijete. Iako nju, brata i mamu (Katheryn Winnick), otac / muž napušta vrlo brzo, kćer ga ne prestaje idealizirati i s nostalgijom i sjetom prisjeća se ona djetinjstva i zajedničkih trenutaka. Kad kao tinejdžerica negdje u prvoj polovici osamdesetih pobjegne od kuće, nastanit će se kod starog i tek tada početi spoznavati tko je on zapravo. Sitni kriminalac koji se jednostavno ne može, a i ne želi promijeniti, egoistični lažljivac koji ne može bez upadanje u probleme.
I stoji da je "Flag Day" film prepun emocija i kompleksna je to priča o odnosu djevojke koja obožava svog oca, a ujedno ga prezire jer je takav kakav je i smatra ga krivim za sve ono što joj se dogodilo i što će joj se dogoditi. Nažalost, pretjerao je Penn ovaj puta s melodramatikom, patetikom, uz dodatak pretencioznosti, iako je to priča kakvu smo već više puta vidjeli. Svejedno se uspio on s "Flag Day" ubaciti u glavni program festivala u Cannesu, gdje je film prošao dosta nezapaženo. Ponovno je za glazbu bio zadužen Eddie Veder iz Pearl Jama, ovaj puta uz pojačanje irskog kantautora Glena Hansarda. Zanimljivo je kako je prvi singl sa soundtracka, pjesmu "My Father's Daughter" skupa s tatom Eddiem otpjevala i njegova tada 17-godišnja kći Olivia pa je i na taj način izgleda sve u ovom filmu nekako ostalo u znaku očeva i kćeri.
Primjedbe
Objavi komentar