Ova coming-of-age drama čija je radnja smještena u Zaragozu početkom devedesetih godina dobila je nagradu Goya za najbolji španjolski film snimljen u 2020. godini. Redateljica i scenaristica Pilar Palomero kojoj je ovo bio i dugometražni debi nagrađena je i za najbolji originalni scenarij, a "Las Ninas" ili "Schoolgirls" je djelomično i autobiografski film jer je i autorica u vrijeme kad se odvija radnja imala otprilike godina kao i glavna junakinja, a i sama je rodom upravo iz Zaragoze. Ta junakinja čiju priču pratimo ovdje je 11-godišnja Celia (izvrsna mlada debitantica Andrea Fandos), kćer 30-godišnje samohrane majke Adele (Natalia de Molina). Celia ide u školu koju vode opatice i ona je zapravo dobra djevojčica, odgovorna učenica i obzirna kćer koja pomaže pretrpanom poslom i djeluje ona pomalo povučeno, nesigurno. No, dolaskom u njen razred nove kolegice, djevojčice Bris koja je doselila iz Barcelone, ona će početi otkrivati i neki drugi svijet osim onog koji joj je do sada bio poznat.
Celia, Bris i još jedna kolegica iz razreda počet će se družiti s nešto starijim djevojčicama i možda ni ne shvaćajući ući će u novu životnu fazu, adolescenciju. Počet će osjećati potrebu da radi nešto novo, da više ne bude poslušna i uzorna djevojčica. Otkrivat će neku novu muziku, bit će tu i prvi izlasci, šminkanja, prve cigarete i alkohol, a po prvi puta u životu Celia će skupiti hrabrosti za konfrontaciju s konzervativnom mamom. Izaći će ona iz neke dječje zone komfora i početi mami postavljati neka pitanja, a posebno će je zanimati tko je njen otac. Pitanje je to na koji je odgovor zapravo oduvijek tražila, no kao da se nije usudila ništa pitati i zadovljavala se maminom tišinom i skretanjem s teme, no ta su vremena očito prošla.
Iako baš i nemogu reći da su coming-of-age drame o 11-godišnjim djevojčicama inače sadržaj koji posebno preferiram, mora se priznati da je Palomero snimila izniman film koji odiše autentičnošću, iskrenošću i emocijama. Ima u "Las ninas" puno toga iskonskog i film je to koji zaista vraća u te godine (posebno one koji su u to vrijeme imali toliko godina pa im neke stvari poput presnimavanja kaseta i sličnog dodatno djeluju nostalgično) bez obzira bili muški ili ženski. Savršeno je Palomero pogodila duh vremena, a fantastičan posao odrađen je s castingom jer mlada glumica Andrea Fandos kojoj je to bilo i prvo glumačko iskustvo je nevjerojatna. Kamera je često na njenom licu i sjajno iz njenih izraza lica možemo iščitati stanje u kojem se nalazi i trenutačno više psihičke, emotivne, nego fizičke transformacije kroz koje prolazi.
Doslovno ovdje vidimo kako nam pred očima ova djevojčica sazrijeva i mijenja se i ovu zahtjevnu ulogu mlada je glumica iznijela za svaku pohvalu. Nije "Las ninas" jedan od onih filmova u kojima treba očekivati puno akcije i razvoj događaja nekim brzim tempom. Sve se ovdje zbiva polako, suptilno, pratimo ovdje svakodnevne aktivnosti likova kao što je pisanje zadaće, druženja poslije škole. No, sjajno Palomero i suptilno kroz sve te svakodnevne rutine donosi i pozadinu cijele društvene zbilje tog mjesta i vremena iz kojih shvaćamo koliko je Španjolska i tada bila kontradiktorna zemlja u kojoj su konzervativne vrijednosti i dalje na cijeni i kako se žene uči da moraju znati koje im je mjesto u društvu. Iako je tek napunila 30 godina, primjerak te stare, konzervativne Španjolske je Celijina mama koja je prihvatila život gotovo iz nekog nepisanog patrijarhalnog udžebnika, no 11-godišnjakinja sve više osjeća da ona ne želi tako živjeti i da život mora biti nešto više.
Primjedbe
Objavi komentar