U Danteovoj "Božanstvenoj komediji" Limb je prvi i najuži krug pakla i ondje se nalaze oni koji nisu kršteni. Limbom je Dante razdijelio nekrštene od onih koji su se mogli krstiti, ali nisu to učinili pa se sada muče u paklu. Tu simboliku u ovoj bizarnoj crnuhomornoj drami / tragikomediji preuzeo je i mladi britanski filmaš Ben Sharrock kojem je "Limbo" donio nominacije i za najboljeg britanskog debitanta i za najbolji britanski film godine. Mene, nažalost, ova spora, apsurdistička, bizarna i simbolička dramedija i nije toliko oduševila i s obzirom na sve hvalospjeve koje sam čitao, bilo je to određeno razočaranje. Iako se ovaj film poigrava s rasnim i kulturalnim stereotipima, bilo mi je sve to nekako previše politički korektno, podilazeće i u skladu s tim nekim lijevo - liberalnim mainstream trendovima, a opet nedovoljno smiješno i duhovito.
Limb iz naslova zapravo je fiktivni izolirani otok negdje u Škotskoj na kojem se nalazi sklonište za azilante. Okruženje je krajnje bizarno, a takvi su i likovi pa tako već u obećavajućoj uvodnoj sceni vidimo sredovječnu ženu i brkatog tipa kako plešu neki čudni ples. Ubrzo nam postaje jasno da je ona ekscentrična nastavica u centru za azilante Helga (Dankinja Sidse Babett Knudsen), a on njen pomalo perverzni pomoćnik Boris te azilantima iz Azije i Afrike pokazuju oni kako se pleše u Europi. I ne samo kako se pleše, već će začuđena ekipa sa svih strana svijeta morati učiti kako se zavodi na zapadu, kako izgleda razgovor za posao i slične druge stvari koje bi valjda trebalo učiti marsovce da se spuste na Zemlju, a ne ljude.
Među svim tim silnim azilantima je i Sirijac Omar, glazbenik, a on po svuda sa sobom vuče neki čudni instrument koji podsjeća na tamburu u kovčegu. No, otkako je napustio Siriju, Omar još niti jednom nije zasvirao u Oud (tako se naziva taj žičani instrument), a on i ostatak ekipe na ovom izoliranom otoku čekaju rješenje o azilu i hoće li dobiti dozvolu za ostankom ili će biti torpedirani tamo odakle su i krenuli. Za razliku od brojnih filmova o temi izbjeglica koji su se snimali posljednjih godina, ovaj, srećom, ne prilazi tome patetično i propovjednički, već se usredotočuje na njihova iskustva u toj nezahvalnoj fazi života na tom bizarnom, neprirodnom, gotovo nestvarnom mjestu. Slika je tu okomita i kamera je statična da bi se valjda dodatno potencirala hladnoća, usamljenost i nesigurnost svih tih ljudi koji su vjerojatno imali velike snove, no zapeli su tu gdje su zapeli.
Primjedbe
Objavi komentar