Moram priznati da me prilično iznenadila spoznaja da je popularni španjolski glumac Mario Casas (The Invisible Guest) za ulogu u ovom prilično generičkom trileru dobio nagradu Goya za najboljeg španjolskog glumca godine iako je 2020. godina zapravo bila dosta slaba za španjolski film. Njegov lik Dani u "No mataras" ili "Cross the Line" je tipično šonjo, povučeni i sramežljivi samotnjak koji radi u nekakvom uredu koji će se uvući u nešto što bi jako loše moglo završiti po njega. No, usamljenom Daniju i nije toliko za zamjeriti jer će ga u tu za njegu lošu priču uvući misteriozna djevojka po imenu Mila (Milena Smit) čijim dražima on neće uspjeti odolijeti. Pomalo kao što je iz jednog problema u drugi i iz jedne naizgled nemoguće u još goru situaciju upadao Griffin Dunne u Scorseseovoj krimi crnoj komediji "After Hours", slično će biti i s ovim mladim Španjolcem u trileru Davida Victorija (El Pacto).
I ovdje će se sve najvažnije i sve pogibeljno za sirotog Danija događati tijekom jedne noći koju će nevoljko odlučiti provesti sa zavodljivom i tetoviranom Milom. Film zapravo u početku kreće kao neka tipična festivalska karakterna studija o povučenom tipu od tridesetak godina koji se prilagođava na život poslije smrti roditelja. Sprema se on krenuti na put koji mu je platila sestra, no noć prije polaska na putovanje on će se uvaliti u probleme na kakve nije mogao ni pomisliti i upoznat će polusvijet Barcelone za kakav vjerojatno nije vjerovao da postoji. Iako se "Cross the Line" na kraju pokazao kao jedan od onih pomalo generičkih trilera, mora se priznati da je Victori uspio ipak uspio snimiti uzbudljivi i mračni triler luđačkog tempa koji u sebi skriva brojna iznenađenja.
Primjedbe
Objavi komentar