Nakon uspješnog i nagrađivanog prethodnog filma "Portrait of a Lady in Fire" iz 2019. godine, francuska filmašica Celine Sciamma vratila se minimalizmu i snimila je intimnu i dosta hermetičnu dramu kojom se predstavila u Berlinu. I premda je europska kritika opet puna hvalospjeva za njen film, meni "Petite maman" baš i nije pretjerano sjeo. Za razliku od zabranjene ženske ljubavi u napoleonskom periodu u "Portretu", ovaj puta pozabavila se Sciamma odnosom majke i kćeri u sadašnjosti i to na posve neobičan način jer će glavna junakinja ove kombinacije drame i fantazije, osmogodišnja Nelly postati najbolja prijateljica sa svojom mamom dok je ona bila njenih godina.
Nelly upoznajemo dok se oprašta sa stanovnicima staračkom doma u kojem je sve donedavno živjela njena baka. Nakon što je baka umrla, ona i njena majka (Nina Meurisse) zaputit će se u njen dom iz djetinjstva kako bi očistile bakinu kuću prije nego što je prodaju. Mama puno ne priča s kćeri o baki, Nelly je kao svako osmogodišnje dijete znatiželjno, a sasvim slučajno ona će se igrajući se u šumi iza kuće, susresti svoju doplgengericu. Ispostavit će se da je Nelly pronašla neki neobičan portal i da je njena dvojnica koju je upoznala zapravo njena mama dok je bila istih godina i dok je živjela ondje sa svojom mamom odnosno Nellynom bakom. Njih dvije vrlo brzo će se sprijateljiti i početi jedna drugoj otkrivati neke tajne, a u društvu male mame Nelly će spoznati puno toga o svojoj majci što inače ne bi nikad mogla saznati.
Saznat će kako je njena majka razmišljala dok je bila u njenim godinama, koji su bili njeni strahovi i snovi, želje, no bilo je to nekako previše zatvoreno, čudno i hermetično za moj ćeif. Film je to u kojem Sciamma kao da odaje počast francuskom novom valu i to onom pomalo eksperimentalnom, potpuno nekomercijalnom dijelu tog pokreta. Očito je njena intencija ovim "malim" filmom snimljenim s minimalnim budžetom s tek nekoliko redom posve nepoznatih glumaca bila postizanje nekog nostalgičnog efekta i podsjećanje da je prošlost uvijek tu negdje blizu i da se od nje ne može samo tako pobjeći. Iako se Sciammi ne može poreći da je vješta i nadahnuta redateljica te da je fotografija Claire Mathon upečatljiva, ipak to nije bio jedan od onih filmova kakve preferiram.
Primjedbe
Objavi komentar