Mladog poljskog glumca Bartosza Bieleniu vjerojatno su zapamtili svi koji su gledali za Oscara nominirani "Corpus Christi", a u ovoj kombinaciji trilera i drame ponovno je on iznimno upečatljiv. Film koji kao scenarist i redatelj potpisuje još jedan mladi čovjek koji se probija na filmskoj sceni, debitant Jakub Piatek, premijerno je prikazan na festivalu u Sundanceu, a iako mi se činilo da je "Prime Time" još jedan od filmova snimljen prema istinitim događajima, ipak je, koliko sam uspio saznati, cijela ova priča fikcionalna. No, priča je to koja djeluje nevjerojatno stvarno, kao da se zaista mogla dogoditi i kao jedna od onih priča o kojima se dvadesetak godina kasnije dva tipa za šankom prepiru je li se zaista dogodila ili je to jedna od onih urbanih legendi.
Radnja filma je smještena na posljednji dan 1999. godine, posljednjih nekoliko sati prije nego što stigne sudbonosna 2000. godina. Sjetit će se vjerojatno oni stariji određene histerije i panike koja je vladala tada i famoznog "milenijskog buga" kojim se zastrašivao svijet. Sve to osjeti se nekako u pozadini cijele ove priče, kao i što je očita društvena klima u Poljskoj na prijelazu milenija koja tada i nije djelovala posebno perspektivno jer Poljska je tada bila jedna od onih zemalja iz kojih su ljudi, posebno mladi masovno iseljavali. No, umjesto u Njemačku ili Englesku, jedan mladić će se tijekom novogodišnje noći zaputiti na nacionalnu televiziju kako bi javnosti prenio poruku za koju misli da je važna. Naoružan će on upasti u televizijski studio za vrijeme prijenosa uživo u silvestarskoj noći kada je gledanost najveća i nastat će ondje prava talačka kriza.
Uzet će 21-godišnji očito psihički nestabilni Sebastian (Bielenia) za taoce voditeljicu i zaštitara te će zahtjevati da ga se pusti izravno u prijenos. Ispostavit će se da je taj njegov pokušaj svojevrsni suludi oblik pobune i bunta kanaliziran na posve pogrešan način, a naravno da će televiziju uskoro okupirati policija i pregovarači koji će pokušati privoljeti Sebastiana na predaju. Kako to već obično biva, između otmičara i taoca će se nakon nekog vremena početi razvijati i svojevrsni oblik Štokholmskog sindroma, a iako su i glumci na razini, kao što je režija korektna te vizualno sve to izgleda kao da je snimano dvadesetak godina ranije, a ne danas, ipak nije "Prime Time" uspio iskoračiti kao neki drugi poljski filmovi koje smo imali prilike gledati prijašnjih godina.
Primjedbe
Objavi komentar