Izvjesni Jahmil X. T. Qubeka pokušao je legendu o južnoafričkom crnačkom odmetniku iz četrdesetih i pedesetih Johnu Kepeu ispripovijedati nekako estetizirano, stilizirano na tragu westerna s afričkim duhom, no ispalo je to dosta kaotično i konfuzno. "Sew the Winter to My Skin" pustolovna je drama koja nas vodi u aparthejdsku ruralnu Južnu Afriku krajem četrdesetih i početkom pedesetih, no pomalo pretenciozno je želio Qubeka napraviti film u kojem je stil važniji od sadržaja. Film je to s mimalnim dijalozima koji povremeno naginje realizmu da bi onda potom otplovio negdje prema magijskom realizmu, gotovo fantaziji. Film u kojem stalno skačemo iz jednog vremenskog razdoblja u drugo i u kojem je dosta teško pohvatati kad se što događa. Očita je autorova intencija bila snimiti film o čovjeku o kojem se valjda i danas raspredaju mitovi da zaista i izgleda kao mit, legenda, polubajka, no kao da se u svemu tome prilično pogubio.
Kepe je bio odmetnik, bandit koji je harao provincijskom Južnom Afrikom četrdesetih i pedesetih, no nije on bio neki bandit ili harambaša na tragu sličnih tipova s Divljeg zapada ili Neda Kellyja iz Australije. Vidimo ovdje da se on uglavnom orijentirao na krađu stoke od bogatih bijelih zemljoposjednika kako bi nahranio gladno crnačko stanovništvo. Naravno da to bijeli zemljoposjednici nisu baš gledali dobronamjerno pa su čitave zajednice crnaca obično nastradale kada bi Kepe ukrao koju ovcu ili jare. Tako u jednoj sceni bijeli zemljoposjednik koji je za ovu priliku nazvan Botha i naravno da je riječ o simpatizeru Hitlera koji nosi svastiku, sa svojim poslušnicima upada u selo i doslovno masakriraju sve redom tražeći Kepea. A on za to vrijeme, dobrim trajanjem filma, gotovo njegovom polovicom, s ovcom na ramenima pokušava uteći potjeri koja ga lovi po savanama, pustinjama ili ostalim krajolicima.
Film posebno čudno djeluje jer u njemu gotovo pa uopće nema dijaloga, kao da se na taj način željelo postići da djeluje pomalo arhaično, staromodno. Tu je i nekonzistentna fotografija koja je povremeno blještava, prekrasna sa širokim kadrovima divljine i ljudskih lica koja podsjeća na onu iz filmova Sergia Leonea da bi već u sljedećem kadru postala mutna, maglovita kao da se i time željelo potencirati da je ova priča negdje na pola puta između mita i stvarnosti. Velika šteta je što se Quebeka odlučio za to mudrijašenje koje se ovaj puta nije isplatilo i što nije snimio film klasične naracije i standardnog stila jer bi rezultat u ovom slučaju sigurno bio puno bolji. Bez obzira na sve, bio je "Sew the Winter to My Skin" južnoafrički kandidat za Oscara, no očekivano nije uspio doći do nominacije, a ni u uži krug.
Primjedbe
Objavi komentar