Krajnje neobičan splet okolnosti spojit će sudbine dviju posve različitih obitelji iz Rima. Jedna od njih je obitelj Vismara koja živi u predgrađu, a braća Claudio (Giorgio Montanini) i Carlo (Claudio Camilli) vlasnici su trgovine oružjem koji plešu po rubu zakona, a preko tog ruba ih nerijetko odvodi stric Flavio koji je šef lokalne kriminalne organizacije. Vismare ne skrivaju da su fašisti. Tijela su im puna tetovaža s fašističkom ikonografijom, uče oni djecu pjevati nacionalističke pjesme, a sobe im krase portreti i biste Mussolinija. Dok oni životare, njihove žene sanjaju o luksuznom životu u centru, a ondje živi obitelj Pavone. Federico (Pietro Castellitto, ujedno scenarist i redatelj ovog zanimljivog filma) je 25-godišnji student filozofije opsjednut Nietzscheom koji će prilično zastraniti kada ga profesor makne iz njemu iznimno važnog projekta.
Njegov otac Pierpaolo (Massimo Popolizio) je liječnik, majka Ludovica (Manuela Mandracchia) je ugledna redateljica koja upravo snima povijesni film. Uz to, Pierpaolova ljubavnica Gaia (Anita Caprioli) supruga je njegovog najboljeg prijatelja i kolege Brune (Dario Cassini), no cijelu priču otvara epizoda s misterioznim prodavačem satova koji će namagarčiti Claudiovu i Carlovu staru majku Ines (Marzia Ubaldi). Taj trenutak će voditi do niza nes(p)retnih i nerijetko grotesknih događaja koji će spojiti ove dvije obitelji čiji se članovi inače vjerojatno baš nikada ne bi susreli i nemaju oni ništa što ih povezuje. Dok su Vismare primitivni i sirovi siledžije iz predgrađa, članovi obitelji Pavone su tipični snobovi iz visokog društva, a baš kao što i naziv filma premijerno prikazanog u Veneciji sugerira, svi oni su na neki način predatori.
Pietro Castellitto je u trenucima kada je snimao ovaj film bio u kasnim dvadesetim godinama, a bio je to debi ovog glumca u ulozi redatelja i scenarista. I pokazao se mladi Castellitto kao iznimno talentiran i nadahnut autor jer "I predatori" je zaista film posebnog i neobičnog stila i šarma, koji odiše ironijom i majstorski satirizira talijansko društvo. Film je to koji odiše autoironijom jer mladi Castellitto zaista i dolazi iz uspješne i ugledne filmske obitelji pošto je njegov otac Sergio Castellitto ugledni talijanski glumac i režiser, a majka Margaret Mazzantini je također glumica i scenaristica. Situacija je za mladog Castellitta bila tim teža jer je uz scenarij i režiju sam i odglumio jednu od glavnih uloga, no bez obzira što je scenarij iznimno kompleksan i što ima tu jako puno likova čije će se priče ispreplesti, uspio je on to nekako privesti kraju.
Film je to koji odiše crnim humorom, apsurdizmom, film koji intencijski jaše po stereotipima i potenciranja u razlikama među obiteljima različitih društvenih statusa, obrazovanja, kulture i imovinskog statusa. No, bez obzira što su oni dva paralelna svemira, shvatit ćemo da su u svojoj suštini dosta jednaki i da ih kao sve grabežljivce koji haraju džunglama, stepama i savanama, pogone isti nagoni za preživljavanje. Razlika je tek u sitnicama, u stilu i načinu na koji ostvaruju svoje ciljeve i kako se to njihovo ponašanje doživljava u njihovim društvima. Šteta je štamo što se autor ovdje ipak nije usudio do kraja otpustiti kočnice i što je na kraju ipak sve to ostalo pomalo nedorečeno, a imalo je potencijala dostići podjednako otrovnu, ali mračnu i ciničnu društvenu kritiku braće D'Innozencio "Bad Tales" odnosno "Favolacce". No, i ovako je Castellitto pokazao da ima potencijala i mogli bi štošta od autora koji je dobio nagradu za najboljeg novog talijanskog režisera očekivati u budućnosti.
Primjedbe
Objavi komentar