Pomalo iznenađujuće ova je prilično ekstremna i uznemirujuća kombinacija body horora, SF-a i drame osvojila Zlatnu palmu u Cannesu, a Julia Ducournau je nakon Jane Campion postala tek druga žena kojoj je to uspjelo. Naravno da sam stoga imao i ogromna očekivanja od "Titane", šokantnog filma koji od početka do kraja kod gledatelja izaziva osjećaj nelagode, no ta očekivanja ovaj film ipak nije do kraja opravdao. Baš kao što je bio slučaj s njenim hvaljenim prvijencem, također hororom "Raw" koji mi također nije sjeo (vidim da sam mu na IMDB-u uvalio trojku), slična je situacija i s "Titane" iako je ovo ipak puno bolji, zanimljiviji film. Priča je ovdje krajnje uvrnuta, potpuno nihilistička, mračna, no vidjet ćemo ipak na kraju da postoji i neko minimalno, bizarno svjetlo na kraju tunela i za ovakve likove ako se to tako može nazvati.
U središtu pažnje su jedan otac kojem je prije deset godina nestao sedmogodišnji sin i jedna mlada žena koja će se iznenada pojaviti i predstaviti kao njegov izgubljeni sin tinejdžer. Iako je svima jasno da ona nikako ne može i nije njegov sin, stari i nabildani vatrogasni zapovjednik Vincent (izvanredni Vincent Lindon), izmučeni tip ovisan o anaboličkim steroidima koji su mu potpuno uništili i tijelo i psihu, prihvatit će na čuđenje i sablazan svih Alexiu (muškobanjasta 33-godišnja debitantica Agathe Rousselle koju je Ducournau otkrila na Instagramu), ženu kojoj je još kao djevojčici u lubanju ugrađena titanska ploča.
Odmah u uvodnoj sceni vidjet ćemo što se to dogodilo da je Alexia "dobila" komad valjda najčvršćeg metala u glavu, no i prije toga čini se da ona baš i nije bila normalna osoba. Dvadesetak godina kasnije Alexia je egzotična plesačica na auto-showovima s najblaže rečeno bizarnim fetišem prema metalu, autima, no ona je i potpuni psihopat i serijski ubojica. Odmah od početka priča kreće ekstremno nasilno, uznemirujuće, šokantno, a nakon cijelog niza neshvatljivih i nerazumljivih ubojstava, susrest će se Alexia s Vincentom. Pa iako je "Titane" iznimno nasilan, krvav i okrutan film, kad se zagrebe duboko ispod površine, to je jedna zapravo nježna priča o dvoje potpuno izgubljenih ljudi čiji su životi obilježeni samo besmislom i kaosom i koji su se na krajnje bizaran način uspjeli pronaći i postići nešto što se u njihovim slučajevima može smatrati mirom.
Film je to prepun simbolike, kompleksna drama o tome kako iz potpunog besmisla, kaosa i ništavila, životi i takvih naizgled potpuno uništenih, grotesknih ljudi, mogu dobiti neki smisao. Na kraju, iako se Ducournou u početku trudi zamaskirati cijelu ovu priču i uvjeriti nas da ništa tu nema smisla, definitivno je "Titane" film koji ima smisao i dubinu, a potrudila se ona opet snimiti film koji odiše stilom, originalnošću i od početka do kraja drži osjećaj nelagode. I to ponajviše zato jer iako gotovo ništa tu ne djeluje kao da je s ovog svijeta, negdje duboko u sebi shvaćamo da je to itekako ovozemaljska priča i drama, samo dotjerana do krajnjih granica, ekstrema koji će za mnoge biti itekako bolesni i morbidni. Ipak, očekivao sam od ovog filma kojim je Ducournou puno toga odlučila zagrabiti nešto više, a očekivani dojam je na kraju izostao.
Primjedbe
Objavi komentar